Anina priča

Pretraživanje po ključnim riječima

2011-10-19T16:12:00.002+02:00

Ne, ovo nije nova stranica (sorry, Mihaela c(:) knjige "Život" i ne znam kad ću ju napisati. Škola, ljudi. Škola. No, nadam se da će vam ovo biti dosta za neko vrijeme!

Sad, ne znam da li to netko namjerno radi nakon mog zadnjeg posta, uopće me ne zna (i ne zna napisati moje prezime) ili traži neku drugu Anu (u tom slučaju, opet je pogrešno, nikad čula za takvo prezime.) U svakom slučaju...

Nemam komentara...

Ah, ali to nije sve! Naišla sam ja i na ovo...

Zaista nisam jako gadljiva i ne zanima me što drugi ljudi rade u svoje privatno vrijeme, ali... FUJ! Koji je ovo vrag!? Jednom sam to napisala, u prošlom postu, kad sam pisala o bolesti svog psa. Ne interesira me zlostavljanje psa ili bilo koga drugoga, kad smo već kod toga; to je bio žargonski izraz, ljudi, ne isprika za nekoga da upiše tu "ključnu riječ" ne jednom, već dvaput, i dođe do mog bloga! Uh. Fuj. I da, ikad čuo za onu veliku, ravnu tipku malo dolje na tipkovnici, dragi čovječe koji je ovo napravio? Ne? To se zove space bar, i služi za pravljenje razmaka između riječi, znaš, onako kako to rade ljudi koji su pohađali prvi razred osnovne (i nisu ga pali.).

Odjednom se ne osjećam tako sigurno...

34. stranica knjige ˝Život˝

2011-09-25T10:33:00.004+02:00

Škola je počela.

Za mene, nastava je počela tjedan dana kasnije nego za ostalu djecu. Razlog? Profesori se nisu mogli dogovoriti oko rasporeda. Naravno, meni to nije bio problem no još uvijek nisam sigurna da li ću morati nadoknaditi taj jedan tjedan ili ne. U svakom slučaju, preživjet ću.

Usprkos svim onim noćnim morama o činjenici da sam sad osmi razred i početku škole općenito, shvatila sam da se ništa nije promijenila. Dobila sam novu učiteljicu iz geografije, no predmeti su isti i sve ostalo je isto. No, mislim da se ja osjećam drugačije. Ponekad, zastanem u svom danu i pomislim, "Čovječe, sad sam osmi razred!" Srednja škola nije više tako daleko. Upravo zbog toga ću se ove godine potruditi ekstra više da uspijem u svom naumu upisivanja u Opću gimnaziju. Ipak, zasada, jedino što mogu je čekati i vidjeti kako će se situacija razviti.

Još petnaest dana do mog rođendana. Odavno sam prestala slaviti rođendane, a ni poklone baš ne tražim, pa je uzbuđenje oko toga malo splasnuto, ali raduje me činjenica da ću biti malko starija. Čudno, zar ne? Kad si mlad, onda sve što želiš je biti stariji, a kad si stariji, onda bi se najradije vratio u svoje djetinjstvo. Kao što sam rekla, čudno.

Nekako mi vrijeme brzo leti. Kao da smo tek jučer slavili Novu godinu a eto, već se nalazimo u rujnu. Još uvijek ne mogu odlučiti da li je to nešto dobro ili loše. Možda pomalo od oboje.

Opet mi ponestaje sna. Satima ležim na kauču navečer a nikako ne mogu zaspati. Ili se probudim usred noćii. Baš i nije najbolja stvar na svijetu.

Lizli (pas) je bio obolio. Samo je cvilio, nije se micao ili reagirao kad smo ga zvali. Sakrio se ispod kreveta i tamo ostao ne znam kako dugo. Na kraju ga je brat odveo u dnevni boravak. Usred noći, morala sam mu pustiti da mi liže vodu iz ruke pošto ovako uopće nije htio popiti vodu ili jesti a već je bio i dehidrirao. Sljedeće jutro, tata ga je odveo veterinaru. Dijagnoza? "Nešto ga boli." To su točne veterinarove riječi. Šališ se!? To smo i mi, obični smrtnici, skužili... Kako genijalno, a? No, sav sarkazam na stranu, dobio je par injekcija u dupe i priča je završila s tim da uopće nisi mogao vidjeti da ikad nešto i nije bilo u redu s njim.

Počela sam pisati za jedan portal.

Sve je to započelo u kolovozu kad sam im ja dala link svog bloga preko Facebooka. Tada sam dobila ponudu koju nisam mogla odbiti. Pisati za njih. Prilika je bila bolja i posebnija tim više što imam toliko godina koliko imam. Moram li napomeniti da sam ju prihvatila?

Stvari idu glatko, sviđa mi se pisati za njih. Jedan članak je otišao online sedmog rujna, a drugi bi trebao biti gore u utorak ili srijedu. Posebno mi se sviđaju one sitne riječi u donjem desnom kutu. "Tekst isčrčkala: Ana Džinić". Ajde, ni to nije tako super koliko činjenica da mi je prezime dobro napisano. Zvuči bez veze, ali da vi znate koji su to problemi... Tsk. Ne razumijem zašto ljudi uporno tvrde da bi moje prezime trebalo biti pisano sa slovom Đ. Mislim, ne da se pravim pametna, ali mislim, samo mislim, da znam kako napisati svoje vlastito prezime... Razumijem, bosansko je i ne čuješ ga, bar u mom kraju, svaki dan ali voljela bih kad mi određeni ljudi ne bi tvrdili suprotno. Uvijek moram napomenuti da je Dž a ne Đ, a to ti pomalo i dosadi kako godine prolaze. Još gore, kad i kažem sve to, a onda odem liječniku i vidim gore, velikim, crnim slovima ANA ĐINIĆ. Ljudi... Mislim... Ozbiljno? Stvarno? To čak i ne izgleda dobro. Đinić. Fuj. Tanko i s nekim bezveznim crticama. Ako ništa drugo, možda bih trebala biti sretna što nemam nekakvo komplicirano, dugo ime, već sam samo Ana. S druge strane, sumnjam da je moj brat, tada samo star dvije godine, osam mjeseci i devet dana znao bilo kakva komplicirana, duga imena. Možda i jest ali je mali gad znao da će u godinama koje nadolaze vikati, derati i šaptati ta tri slova samo da me naljuti bezbroj puta. Da, zaista, moj brat je odabrao moje ime. Eat your heart out!

33. stranica knjige ˝Život˝

2011-08-08T14:47:00.002+02:00

Voljela bih se odseliti. Ne mislim negdje u Ameriku kako bih tamo mogla postati slavna pjevačica ili glumica, već negdje u Vinkovce ili Zagreb. Otići odavde, smiriti se i započeti sve iznova. Možda zvuči jadno, pošto mi je tek trinaest i moj život doista nije tako loš, ali ne mogu a da ne mislim kako bi mi negdje drugdje bilo bolje. Vjerojatno samo to umišljam i čak da se odselim, bilo bi mi jednako, ali taj neki dio mene bi volio otići, putovati po svijetu a onda se napokon smiriti u jednom od spomenutih gradova. To svi žele, zar ne? Otići, putovati, smiriti se, započeti obitelj i karijeru. Ali koliko njih to zapravo uspije? Hoću li ja uspjeti? Ne znam, iskreno, ali mogu se nadati da hoću.

Sad se možda pitate zašto sam baš izabrala Vinkovce i Zagreb kao moguće opcije ako ću se ikad odseliti.

Vinkovci. Ah, Vinkovci. Moj otac je iz tog prekrasnog grada i uvijek me nešto vuklo tamo. Ljudi su ljubazniji, grad lijepši, opcija je više... Naravno, kad bih tamo stvarno živjela, vjerojatno bih mislila da su ljudi najgora vrsta kretena, da ima i ljepših gradova, a da opcija i nije tako mnogo. Zar to ne mislimo svi mi o svojem rodnom gradu u jednom trenutku života? Ali, zasad, Vinkovci su u mom pamćenju zabilježeni kao jedno čarobno mjesto gdje sam provela svoje zimske praznike i gdje ću, vjerojatno, provesti sve svoje zimske praznike dok ne diplomiram i doživjela par svojih najboljih dana.

Potom, Zagreb. Glavni i najveći grad Hrvatske. Ta je činjenica manje bitna u mojoj glavi. Kao što je manje bitno da je grad pun nepristojnih debila i da se tamo događa najviše sranja... Ono što je bitno da sam tamo provela većinu svog života. Prvo rođenje i ostanak u bolnici do trenutka kad sam imala dva mjeseca, zatim terapija, a na kraju moja rodbina koja tamo živi i eventualni posjeti njima. Najveći i najbitniji dio mog djetinjstva, a i života, provela sam u Zagrebu. Točnije, u Klaićevoj bolnici. Kao da se sve to tek jučer dogodilo, a u stvarnosti, sve je to nestalo kad sam napunila sedam godina. Nedostaje li mi sve to? Oh, da. Zaboga, da. Usprkos paklu koji sam tamo pretrpjela, Klaićeva bolnica će zauvijek ostati moj drugi dom, a time i Zagreb. Što mi je zaista tamo nedostajalo? Stekla sam prijatelje, naučila stvari, čitala magazine i snivala o tome kako će moj život biti bolji kad odrastem. Bila sam hrabra, snažna, uvijek sa smiješkom na licu i prokleto ponosna, prkosna i tvrdoglava. Prijelomi su bili česti, kao i stalno vađenje krvi i pretrage, ali s njima sam naučila biti hrabra. Ti prijelomi mi uopće nisu smetali. Naravno, boljelo je, ali, podarili su mi jedan dio mene koji je cijeli načinjen od zagrebačkih iskustava. S obzirom na sve to i usprkos tome kakav je Zagreb grad, voljela bih tamo živjeti. Doista bih voljela.

Danas mi je pala na pamet interesantna stvar: moje vjenčanje. Naravno, ako će ga ikad biti. Opet trčim pred rudo, znam, ali shvatila sam da o tome apsolutno nikad nisam razmišljala. Ozbiljno. Ni jednom. Navodno djevojčice samo o tome i sanjaju, a ja, eto, mogla bih i manje mariti. Ne znam zašto. Vjerojatno zato što me nije briga kako će se to dogoditi, već kad. Pomalo postajem opsesivna s vremenom, naprosto sve u svome životu želim pravilno rasporediti te isplanirati i pripremiti se za to, iako to nikad neće, u potpunosti, biti moguće. Ne mogu si pomoći, kao i s tim kad nešto uzmem pa stavim nazad, ali ne baš na isto mjesto, pa onda petnaestak minuta kriomice pogledavam prema toj stvari, do trenutka kad se napokon ne predam i jednostavno pravilno složim tu stvarčicu. Kao i s epizodom opsesije s vremenom i problemom s naočalama i kutijicom, te navike se ne mogu riješiti. Sve te navike pokupila sam nakon što sam službeno postala tinejdžerica, odnosno, nakon svog trinaestog rođendana, pa nisam sigurna da li je to zato što postajem starija ili je sve to samo slučajnost. Nisam baš čvrsta vjernica u slučajnosti, doduše, držim se više onog "Ili je, ili nije" stila života. Također, događa mi se još jedna čudna stvar. Naime, kad pišem test, dogodi mi se da mi pogled padne na neko određeno pitanje, a ja sam u stanju točno reći prvo slovo odgovora, stranicu u udžbeniku gdje to piše, redak u kojemu je ta riječ i stil kojim je pisana, no nikako se točno ne mogu sjetiti o čemu se radi. To mi se jednom dogodilo pod testom iz Tehničke kulture i umalo sam poludjela. Sva sreća pa sam se kasnije sjetila. Da, pomalo je fora, ali više je iritantno nego super. Radije bih se sjetila cijelog odgovora nego se sjetila polovice pa provela ostatak sata sjedeći i buljeći u to pitanje jer me stalno kopka.

Za dva dana i dva mjeseca će mi biti 14. rođendan. Radujem se činjenici da ću biti malko starija i nadam se da će vrijeme brže proći, ali opet, to znači da će i škola brže doći, tako da... (Da, sad sam rimovala "proći" i "doći", no potpuno nenamjerno, kunem se!)

Danas sam bila igrala Call of Duty i naravno da se morao naći jedan kreten koji se zalijepio za mene. To sve seže do prije nekih tjedan dana, kad me neki lik upozorio da je neprijatelj na gornjem katu kuće u kojoj sam trenutno bila a zatim, kad sam neprijatelja ubila, nasmijala sam se i zahvalila sam mu se, pa su neka dva kretena počela s forom da smo zajedno, a lika nikad prije u životu nisam vidjela... Uglavnom, danas je jedan od tih kretena opet igrao, pa je opet počeo s tim da sam u vezi s onim likom koji me upozorio, no kad mu je jedan od ljudi iz mog klana rekao, šaleći se, da sam zapravo s njim, zašutio je... Naravno, ni to nije dugo trajalo, kad me počeo ispitivati o mojim godinama. Nemam dobrih iskustava s tim da kažem nekome moje prave godine, pa sam šutjela, no on je navaljivao. Drugim igračima, kao i meni, je to dojadilo pa sam mu rekla da mi je danas 67. rođendan. Odjednom, napisao je "ne vjerujem ti" a ja sam se morala suzdržati a da mu ne napišem da li zna što je to sarkazam. Mrzim kad to rade jer se onda osjećam krivo kad drugi igrači moraju slušati o tim glupostima, iako, priznajem, nekad mi je to godilo, kad sam imala nekih deset ili jedanaest godina. Bila sam mlada i glupa, okej?! Skrećem s teme... Iskreno, nikad ne bih ni igrala COD da nije trenutaka poput onog danas kad je taj isti kreten napisao nekome liku s nickom "medo" nešto u stilu: "ej medo gdje sam ja tebe prije vidio?", a onda je neki drugi lik odjednom ispalio "zoo?" Umirala sam od smijeha deset minuta nakon toga.

32. stranica njige ˝Život˝

2011-08-05T21:16:00.003+02:00

Danas sam bila čitala stranice na svojem blogu (pod time mislim na "O Osteogenesis Imperfecta" i "Kako komentirati") i primijetila sam da je "O Osteogenesis Imperfecta" stranica puna pravopisnih grešaka! Ozbiljno. Provela sam petnaest minuta tražeći ih, a i tada sam polovicu zaobišla iz prvog pokušaja. Ne mogu vjerovati da to nikad nisam primijetila, niti da sam te pogreške uopće napravila! Ljudi su čitali pravopisno pogrešan post već više od šest mjeseci. Dobar način da ostavim super dojam, zar ne? Da mogu, propala bih u zemlju od srama upravo sad. Neću ni pomisliti koliko sam grešaka napravila tijekom pisanja ove "knjige". A kad smo već kod toga, pitam se u kojem trenutku je ovaj blog prestao imati na sebi stranice moje knjige, i postao blog jedne tinejdžerice koja dosađuje ljude s detaljnim pričanjem o svome životu...

Sutra bi opet trebali roštiljati. Fora, je l'? I ne baš. Prvi put je bilo zakon. A drugi već niti ne... Ne znam, jednostavno nisam raspoložena za sve to opet. Čovječe, opet ću morati raditi s mesom. Bleeeeh. S mojom srećom, nekako ću si valjda i odrezati prst s tim štapićima u jednom trenutku. Ah. Možda će se sve isplatiti kad opet budem jela to isto meso i uživala u mirisu. A možda i neće. U svakom slučaju, preživjet ću.

Tata je imao briljantnu ideju naliti mi vodu u jednu malu bočicu i staviti je u hladnjak, samo za mene. Tako mogu otrčati do hladnjaka kad sam žedna, umjesto da moljakam roditelje i brata. Doduše, uvijek zaboravim staviti bocu nazad unutra u hladnjak, pa mi tata uvijek mora opet napuniti bočicu i pospremiti ju. Nisam sigurna da li sam stvarno tako zaboravljiva ili samo lijena. Vjerojatno ovo drugo. Samo bih spavala po cijele dane, a mrak mi pada na oči kad se sjetim da uskoro počinje škola. I to ne obična škola, već osmi razred. Osmi razred. Ne mogu opisati važnost osmog razreda. Više-manje, o finalnoj ocjeni osmog razreda ovisi činjenica kamo ću ići u srednju, a smjer srednje škole je odlučan za fakultet, a vrsta fakulteta odlučuje o mojim sposobnostima da radim određenu vrstu posla, a odjel posla u kojem će moj posao biti naravno odlučuje o svoti novca koju ću zarađivati, a svota novca koju ću zarađivati doprinijet će odluci u kojoj kući ili stanu ću živjeti, i tako dalje, i tako dalje. Na kraju dobijemo to da o osmom razredu ovisi kako ću provesti svoj cijeli život. Možda sam malo dramatična, ali to zaista jest tako. Taj osmi razred, već mi se ne sviđa, a nije ni počeo.

Počela sam slušati dubstep. Ne znate što je to? Šteta, jer vam neću reći. Postoji Google za takve kao što ste vi. Uglavnom, stvarno nisam ona koja sluša remixe svakakvih pjesama, ali čini se da me dubstep osvojio od prve. Uopće nije loš, ako ga znaš cijeniti.

Neki dan sam pričala s jednom prijateljicom. Upoznale smo se na Wattpad-u, a kako sam ja uzela poveliku pauzu od Wattpad-a, nismo se dosta dugo čule i bilo je interesantno opet pričati s njom. Već smo se bile dogovorile da će jedna od nas otići iz svoje zemlje i pokupiti onu drugu kad budemo punoljetne (ona je iz Novog Zelanda) a onda Bog zna šta ćemo sve raditi. To i nije onaj najbolji dio. Naime, bile smo se dogovorile da ćemo ovu godinu početi pisati zajedničku priču. Ona sad ne može jer je kod nje počela škola, ali ima vremena za sve to. Poprilično sam uzbuđena zbog toga, iskreno rečeno, pošto bi trebalo biti zanimljivo surađivati s njom na pisanju priče jer doista odlično piše.

Jesam spomenula da sam dobila naočale prije nekih mjesec dana? Da, napokon su mi utvrdili (dosta veliku) dioptriju i dobila sam naočale. U redu su i stvarno bolje vidim s njima. U početku sam bila opsjednuta brisanjem ih, ali s vremenom mi je to dosadilo, pa ih sad obrišem samo kad stvarno vidim da je staklo puno otisaka. Jedino što me živcira kod naočala je to što ih nosim cijeli dan, a onda kad legnem, ne mogu leći bočno ili na trbuh jer mi smetaju, pa ih moram skinuti, staviti u kutijicu (jeste vi svjesni činjenice da muhe obavljaju svoju nuždu na bilo čemu?) zatvoriti kutijicu, a do onda me već pospanost prošla. Da, vrlo iritantno.

31. stranica knjige ˝Život˝

2011-08-01T18:20:00.003+02:00

Nisam pisala od travnja. Zašto? Jednostavno mi se nije dalo, da budem iskrena. No, dobila sam inspiraciju od Mihaele, tako da je i to riješeno.

Završila sam sedmi razred. Iskreno, pomalo me strah. Naravno, prošla sam s pet, ali možda ipak neću imati dovoljno bodova za Opću gimnaziju, a stvarno bih htjela tamo upasti. Previše sam se opustila, ali zaklela sam se da ću ovu zadnju godinu osnovne dati sve od sebe. Ha. Zadnju godinu osnovne. Zadnju. Kao da je moj brat tek jučer završavao osmi razred, a sada ću ja to učiniti, a on će poći u drugi razred srednje. Vrijeme zaista leti. Čovječe, morat ću se pobrinuti i za krizmu. Ah. To mi se stvarno ne da. Zapravo, možda i neću morati. Mislim, nisam imala vjeronauk od petog ili šestog razreda, tako da, tko će ga znati?

U međuvremenu sam nastavila čitati sagu Pjesma Leda i Vatre i, iskreno govoreći, bolje je od... Tolkiena. Nisam mislila da ću to ikad reći, ali zaista jest. Puna je bitaka, smrti, šokova, a ima tu i dosta seksualnog sadržaja, ali to nije ništa što ja osobno ne mogu podnijeti. Vrlo je realistično, i pisac je prikazao sam život. Prije par dana sam pročitala treći dio, i po mom mišljenju, najbolji. Pisac je stvarno genijalan, i nikad ne znaš što će se dalje dogoditi. Nije neobično da ubije tri glavna lika u jednoj knjizi, iako bi po nekim glupim pravilima trebalo biti da svi ostanu živi iako su ih pogodili sa četredeset i sedam strijela... i živjeti sretno do kraja svojeg života. Toga nema tu; kladim se da sad vidite zašto mi se saga toliko sviđa. Moj otac također čita isto, kao što sam već spomenula, i nikad mi to nije palo na pamet do sad, ali zaista sam ponosna na sebe što oba moja roditelja smatraju da sam dovoljno zrela, pametna i sposobna podnijeti knjige takvog sadržaja. Iskreno, saga jest brutalna i nije za sve. Tako da, čestitke meni i mojim roditeljima što me ne ograničuju na neke glupe, ljubavne priče za desetogodišnjakinje! Oh, i da, doznala sam da je i serija po tome napravljena, i moram se baciti u akciju skidanja epizoda. Nadam se da će serija biti tako dobra kao i knjige, iako sumnjam.

Što se tiče mog pisanja, ima tu dosta ideja, i čak sam rekla mami da mi kupi jednu veliku bilježnicu da počnem pisati jednu priču. Znam, znam, sad sigurno mumljate sebi u bradu: "U 21. stoljeću, zašto pišeš ručno?!" Odgovor je zato što je moj mozak jedna velika zbrka i sposobna sam promijeniti svoje mišljenje o jednom odlomku onog što sam napisala deset puta u tri sekunde, a laptop mi to i dopušta, dok prekrižiti svaku drugu riječ u bilježnici baš nije tako jednostavno i elegantno. Šta ću, kad sam perfekcionista i ništa mi nije dovoljno dobro. To podosta živcira, i sigurna sam da baš uvijek ne mogu sve loše napisati, iako to u tom trenutku mislim. Dosad sam napisala jednu jedinu rečenicu, i jučer kad sam krenula opet pisati, nisam mogla naći penkalu iako sam je zakvačila za bilježnicu... Kunem se, nikad ništa nije tamo gdje ja to ostavim!

Opet sam počela igrati Sims 3 i Call of Duty Modern Warfare 4. Što se Simsa tiče, sve je puno bugova i ostalih sranja pa obično odigram Simse par minuta svaki treći dan, a onda ugasim. A što se CoD-a tiče, još uvijek sam loša u tome, i još uvijek je sve puno kretena. Tako da, ništa novo.

Jučer smo roštiljali i bilo je zakon. Buraz i ja smo morali stavljati meso na štapiće, iako je bilo jako žilavo i obično mi je trebalo 15 minuta da jedan komad nataknem gore, da ne spominjem koliko puta sam se upiknula u prst. Naravno, onda je došao tata i počeo sve to tako carski stavljati na štapiće da smo bili posramljeni i primoreni reći mu da ode, kako bi se mogli nastaviti mučiti. Kasnije smo brat i ja stajali pokraj roštilja i uživali u mirisu i gledanju. Odnosno, brat je okretao štapiće i igrao se s psom a ja sam samo sjedila, jer sam lijena i pospana. Ili samo lijena. Ne znam.

Ne mogu spavati posljednjih dana. Odnosno, ovako to ide: zaspem kasno, imam zakon snove, i probudim se u sedam ili osam ujutro. Da, nije baš fora. Iako stvarno imam zakon snove, iako se ponekad jedan dosadan prišulja. Imala sam jedan jako poseban san, ali o tome drugi put.

30. stranica knjige ˝Život˝

2011-04-07T21:55:00.000+02:00

Ha. Već sam na tridesetoj stranici. Čini se puno, no zapravo nije kada pomislim da sam počela u prosincu 2008. Tada sam imala samo 11 godina i 2 mjeseca. Ove godine ću imati 14 godina i 2 mjeseca kada će se napuniti tri godine od mog prvog posta. Čudno kako se moj život promijenio od tada. A možda i nije. Bilo je tu puno dobrih i loših događaja, raznih osjećaja i mišljenja. No, više-manje, sve je ostalo isto. Sada sam samo starija i razmišljam na drugačiji način. Muči me više stvari, a definitivno je i pubertet udario punom snagom i vraški se moram potruditi kako bih mu se oduprijela. Vidjet ćemo kakva će situacija biti za par mjeseci ili godinu dana. Nadam se da će se situacija promijeniti na bolje. Možda i neće. Tko zna?

Opet sam razmišljala o tome kako ću jednog dana imati djecu. Znam, trčim pred rudo i to debelo. Tek mi je trinaest. A opet, intrigira me ta tema. Sve mi se više počinje sviđati ideja o posvojenju. Budimo realni: nerođeno dijete u mojoj maternici bi me moglo ozljediti, slomiti mi kosti ili čak oštetiti i organe. Sam Bog zna da je moje tijelo suviše krhko i malo a da bi nosilo dijete u sebi devet mjeseci, bilo ono zdravo ili ne. Na porodu, moglo bi umrijeti dijete, ili pak ja. A ako i zanemarimo mogućnost svega toga i još puno stvari, npr. stalnih padanja u nesvjest i što ja znam, dijete bi moglo biti bolesno. Zaista ne znam da li bih mogla živjeti s činjenicom da sam ja kriva što je moje vlastito dijete bolesno. Ako je mojim roditeljima tako gadno, a oni su potpuno zdravi i OI se dogodilo igrom slučaja, kako bih se ja osjećala kada bih znala da sam debelo otežala život svom djetetu? Sve ovo što mi se sada događa je užasno. Stalno pomišljam na stvari koje ću propustiti, ili u najboljem slučaju, raditi vrlo drugačije. Na primjer, izlasci. Postoji tu još brdo stvari: dečki, moj izgled, moja nemogućnost da plešem, očita razlika između mene i drugih djevojaka i, nešto što zvuči glupo ali me jako muči; haljine. Zaista nisam tip cure koja je opsjednuta izgledom, šminka se i nosi haljine. A opet, nekad mi to fali. Ono, čisto da se osjećam kao pripadnica ženskog roda. Sada dok gledam svoje vršnjakinje, sa svojim dečkima, haljinama i šminkom... Na neki čudan način, želim to. Ne znam zašto, zaista. Ne mogu objasniti. Jednostavno mi to nedostaje kako bih se osjećala potpunom. Možda će zvučati glupo, ali ja tako razmišljam. Sve će to biti drugačije. Neću biti pesimistična i reći da nikad neću moći izlaziti, biti u vezi itd., ali bit će znatno drugačije. A nisam sigurna da li to mogu podnijeti. Već mogu osjećati određenu dozu ljubomore kad vidim druge djevojčice (još uvijek nisam sigurna da li sam još djevojčica ili djevojka...). Žalosno, zaista. Ali strašno bolno i gadno za mene. Ne želim to priuštiti svom djetetu. No, vratimo se na prvobitnu temu. Planiram posvojiti. Mislim da imam ono u sebi kako bih mogla usvojiti i voljeti neko dijete kao da je od moje krvi. Porazgovarala sam o tome nešto malo s ocem. On se slaže, iako mi je rekao da se to neće dogoditi još dugi period godina. Upola u šali, upola ozbiljna, rekla sam mu da bih htjela posvojiti malu azijsku djevojčicu. Ne znam zašto, ali male curice iz Azije su mi strašno slatke, a i vrlo su lijepe kada odrastu, bar većina njih. Tu još postoji i zamisao o posvojenju malog, crnog dečkića. Zar to ne bi bilo slatko? Uostalom, uživala bih u začuđenim pogledima koje bih zasigurno dobivala od ljudi.

Danas sam pisala zadaćnicu. Mogla sam pisati o sljedećim temama:

Moj hrvatski jezik
Moja autobiografija
Pošasti današnjice.

Probajte pogoditi koje sam izabrala...

Pošasti današnjice, naravno.

Dvoumila sam se o pisanju o 9/11 (teroristički napad na The Twins, 11. 9. 2001.) ili o nedavnoj katastrofi u Japanu (tsunami i potres, 10. 3. 2011.) no onda sam se prebacila na drogu. Prosječna zadaćnica je više-manje uvijek na samo jednoj stranici. Ja sam ispisala dvije i pol. Dobila sam inspiraciju, šta da kažem? To je moje područje. Realistična, turobna i stvarna stvar. O tome mogu pisati. Ne o tome kako su neka žnj princeza i neki žnj princ živjeli "happily ever after". Ne. Ja pišem o realističnim, pesimističnim stvarima koje se mogu dogoditi, ili u ovom slučaju, koja se događa pred našim očima. Na kraju je zadaćnica više ispala kao upozorenje, ali mislim da je u redu. Dala sam svoje mišljenje, a to je cijela poanta zadaćnice.

Da, opet sam promijenila dizajn. Shoot me!

29. stranica knjiga ¨Život¨

2011-02-21T14:46:00.005+01:00

L-A-P-T-O-P! Želim ga nazad! Zapravo, ne, želim da ode pa da se vrati, popravljen. Naime, moj dragi otac stalno zaboravlja odvesti ga na popravak. Vrlo vjerojatno se neće moći popraviti, ali nada umire posljednja, zar ne? Stalno razmišljam o svoj onoj glazbi koja se na njemu nalazi, i svi oni programi, i igrice, i slike, i oh! Sad sam ljuta, uz to što ga očajnički želim natrag. RAWR!

Počela sam se brinuti o svom zdravlju i izgledu.
Mislim da sam debela i ružna, pa me to počelo deprimirati. Glupi pubertet.
A što se zdravlja tiče... Planiram ići na par pregleda preko ljeta, i razmišljam o operaciji. Također, želim srediti zube. Naime, imam bolest koja se zove Dentinogenesis Imperfecta, koja je usko povezana sa OI. Uglavnom, zubi su mi "stakleni" i nemaju caklinu. A i tu je problem oko sluha i vida. Moram nositi naočale, a i polako si uništavam sluh sa slušanjem glazbe, vrlo glasno. Kad ne mogu odoljeti!

Danas sam napokon otišla na šišanje sa tatom. Frizerka je bila simpatična i svidjela mi se; definitivno planiram tamo hodati na šišanje u budućnosti. Dala si je truda da mi kaže kako bi mi šiške bolje stajale kad bi bile kraće, i postepeno ošišane. Šišala me nekih 15-20 minuta. Ne postoji dio moje kose koji nije pažljivo ošišala. Od svih frizura koje sam imala u svom 13-godišnjem životu, ova mi se najviše sviđa. Prvobitno sam samo htjela da mi skrati kosu, ništa posebno, ali onda je tata predložio par frizura, i meni se jedna svidjela. Čudno je sad, kad nemam dugu kosu i šiške koje mi upadaju u oči. Hah. Valjda ću se morati priviknuti.
Kada me šišala, stavila mi je jedan dio kose preko očiju. Taman što sam pomislila kako sad ne mogu dobro vidjeti s tom kosom u očima, ona je maknula kosu i stihovi pjesme u pozadini su išli ovako: It's all so clear now. Morala sam se suzdržati od smijeha.
Tata ju je pitao kakve boje je moja kosa, na što je frizerka odgovorila, "Pa, svijetlo smeđa. Nešto kao blonde." Tata se onda počeo zlobno smiješkati u pozadini, a ja sam mu uputila preziran pogled, ali i smiješak. Nije da mrzim plavuše, ali svi znaju da ja sama nikad ne bih htjela postati plavuša. Ali onda su tata i frizerka nastavili ragovor, i u jednom je trenutku frizerka rekla da moj tata ima crnu kosu. Ja sam na to uzviknula, "Ha! Rekla sam ti da imaš crnu kosu." Na to je tata rekao da nema crnu kosu, da mu je kosa samo prljava. Ali ja se nisam dala prevariti pa sam se samo samozadovoljno nasmiješila.

Poslije smo otišli na piće, odnosno čaj, u Bat, jedan kafić. Naime, tata i ja imamo neku tradiciju s vremena na vrijeme otići na piće u grad A. K. A. Čakovec, ali u zadnje vrijeme to nismo učinili, pa sam ga molila da odemo. Dvije muhe s jednim udarcem, neee?
Uglavnom, tata je za nas naručio čaj, jabuka-cimet s medom. Moram priznati da je čaj bio ukusan.
U jednom trenutku nam je pristupio Filip, lik koji je bio moj ročnik u 3., ili 4. osnovne. Nisam ga vidjela već par godina. Izgleda da on radi tamo, u Batu. Uglavnom, malo smo porazgovarali i on je obećao da će svratiti do nas. Onda smo polako tata i ja krenuli kući, već je bilo 18 sati, a i bilo je hladno, i sklisko.
Sve u svemu, bilo je zabavno.

Po jednoj strani, voljela bih kad bih mogla biti puno više samostalnija, i otići, na primjer, frizerki sama, no zbog ovakvih nekih trenutaka mi je drago što sam "ovisna" o svojim roditeljima. Ipak, pripremam se za odlazak na faks, kad ću imati 17 godina. Dva mjeseca nakon početka faksa, napunit ću 18 godina, ako vas ovaj '17 godina' dio zbunjuje. Uostalom, ne mogu zauvijek biti ovisna o nekome. Neke stvari moram naučiti raditi sama, i u ovakvim trenucima mi je drago što sam, navodno, zrela, imam osjećaj da se polako mičem prema potpunoj samostalnosti.

Ove dane provodim u razgovoru s bratom, igri s psom, i histerijom oko izgleda. Hej, ne mogu si pomoći. Krivi su hormoni.

Malo sam zapela s hrvatskim. Nikako mi trenutno gradivo ne ulazi u mozak. Učim, ali očito nisam koncentrirana.

28. stranica knjige ˝Život˝

2011-02-16T23:11:00.007+01:00

Moj laptop se opet pokvario, i to prije nekih tri-četiri dana. Nije izdržao ni tjedan dana. Tjedan dana! Mislim, je l' to uopće moguće? I sve si mislim da se ovaj put neće dati popraviti (ali, da, očito niti sada nije bio popravljen). Prekrasno. Ne samo što tamo imam tonu stvari, uključujući videoigrice, napisane dijelove par knjiga + Dnevnik Anne Frank, i jedan MB glazbe koju sam skidala satima i satima, nego sad opet moram koristiti PC mog oca. I to bi bilo sve okej, niti njemu smeta niti meni, ali nemam taj neki osjećaj... šta ja znam... mi ništa ne dijelimo na moje i tvoje ali jednostavno mi je čudno. Pogotovo to što je ekran ogroman, a ja u svoj svojoj sitnoći moram kleknuti ili dovući deku kako bih sjedila na njoj da mogu vidjeti dobro. I onda još shvatim da je moj brat otkrio par odličnih igrica koje ja ne mogu igrati jer, kako sam već spomenula, čudno mi je koristiti tatino računalo. samim time i skidati nešto na nj. Nakon što mi je rekao sve o tim igricama i nakon što sam ja prestala sliniti, dodao je, "Ti stvarno nemaš sreće." Ja sam onda promrmljala jedno gorko, "Baš." I to je tako završilo.
Tata je, hands down, ponudio dvije mogućnosti: ili ću ja koristiti njegov radni laptop, ili će mi on dati svoj PC. Odbila sam oboje sa smiješkom jer bilo bi mi - pogodili ste - čudno. Ionako nemam baš neku preveliku želju za korištenjem računala, osim za to da slušam glazbu na YouTube-u jer a) ponavljam - ne želim skidati stvari na tatin PC i b) imala sam glazbu na svojem laptopu, glazba koja će, vrlo vjerojatno, biti izgubljena. Ah. Can't win 'em all, I suppose.

Opet imam neku silnu želju i inspiraciju za pisanjem. Trenutno pišem ovu knjigu na ovom blogu, jednu privatnu služeći se Google dokumentima i dvije na Wattpad-u, na engleskom.
Ne da mi se objašnjavati što je to Wattpad pa ću vam jednostavno dati link, stranicu možete proučiti sami - Wattpad.
A što se tiče pisanja u Google dokumentima, to je jedini način da pišem bez rizika da ću izgubiti svoju priču. Valjda. Tehnologija zna biti razočaravajuća, ja bih to trebala znati najbolje u danom trenutku.

Imam male krizice tu i tamo, više u vezi mog izgleda nego samog OI-a.
Ne samo što nikad neću moći hodati, nego nikad neću moći imati elegantne noge koje, izgleda, privlače mladiće i nikad neću moći imati ravan trbuh zato što, očito, većinu vremena sjedim.
Proklete deformacije.
I što je najgore, možda se ni ne bi tako stidjela svog tijela da nema onog dekubitusa na mojoj nozi. Samo ću reći da je u nastanku tog dekubitusa sudjelovao prijelom i pijani liječnik. Da. Sjajna kombinacija, zar ne?

Trenutačno mi se sviđaju pjesme Možeš imat moje tijelo Zabranjenog Pušenja i Krvava Meri Azre, ne znam zašto. Nisam baš previše zainteresirana za domaću glazbu, ali ove pjesme su mi zgodne.

Promijenila sam dizajn, i mislim da ću ovaj zadržati neko vrijeme, mislim da je nešto u mom stilu, ne previše djetinjast, ni previše staromodan.

K-O-M-E-N-T-A-R-I!

27. stranica knjige ˝Život˝

2011-02-16T21:27:00.000+01:00

Where were you?

It all crashed down
Never thought you'd deceive me
Where are you now?

I opet se moram oslanjati na pjesmu kako bih objasnila svoje osjećaje.
Možda je u problem u meni, možda sam ja jednostavno previše pesimistična. Možda... Ma, zašto se uopće zamaram s takvim stvarima? Trebala bih sve to jednostavno zaboraviti i nastaviti sa svojim životom - bez obzira na to koliko dosadan bio. Ljudi postoje kako bi bili potpora drugim ljudima, ali i kako bi ih povrijedili, a sad se čini kao da svi oko mene upravo služe ovoj drugoj svrsi. Znam da me pucaju hormoni i da su sve ove pubertetske promjene u meni još relativno nove, ali nemoguće je da je cijeli problem u meni. Netko mora snositi dio posljedica, dio te krivnje, čak i ako je taj dio manji od makovog zrna. Voljela bih da mogu jednostavno blokirati sve te misli o ovih mjesec dana i svim onim stvarima koje ću propustiti zbog OI-a.

I tako se opet vraćamo na OI. Sve se vraća na to. To je pravi uzrok svih mojih problema... Dobro, nije, ali moram nekoga okriviti, zar ne? Moram naći neki razlog za tu moju prokletu bolest. Neki ljudi misle da ja imam neki poseban zadatak, da zato imam OI, da bih širila tu neku pozitivnost (usput rečeno, je l' itko skužio da sam ja najpesmističnija osoba na svijetu?) i zrelost (je l' to uopće moguće?). Kao, Majka Tereza broj dva. Ali ja to ne želim. Ne želim biti onaj koji uvijek mora biti zreo, ostati hladne glave i razmišljati racionalno kako bi ponudio rješenje i objasnio nekim ljudima najjednostavnije stvari. Nekad bih i ja napravila neko sranje, dobila kaznu i sjećala se, uz smiješak, tih vremena jednom kada budem odrasla. Čega ću se ja sjećati kao odrasla osoba? Eventualno onog puta kad sam skočila s kreveta na kat... I da, svjesna sam koliko je to glupo (ali zakon) bilo od mene. Sada sam opreznija. Više nisam k'o Indiana Jones da skačem od kauča do kauča, bacam se s dva metra visine i stavljam se u neobične, no bolesno ugodne položaje od kojih su moji roditelji dobivali živčane slomove... Ah, dobra, stara vremena.

No, promijenimo temu. Moj mozak ima vlastiti mozak pa se nakon nekog vremena ili umori od mojih silnih razmišljanja ili jednostavno zablokira što dovodi do nekih smiješnih, ali neugodnih za mene, situacija. Kao onaj dan kada sam pričala s ocem i bratom i rekla Poljci umjesto Poljaci... Ah, da... *insert awkward silence*

Čitam seriju knjiga po imenu Pjesma leda i vatre koju je napisao George R. R. Martin. Spada u isti žanr kao Gospodar Prstenova i navodno je bolje od spomenute trilogije. Ali, naravno, to je naprosto nemoguće. To je ipak Gospodar Prstenova. Ne postoji bolje od toga.
Ali dosad mi se sviđa knjiga. Četiri knjige su objavljene s tri planirane i nekoliko dodatnih stvarčica, i trenutno čitam prvu koja se zove Igra prijestolja sa svojih 800 i nešto stranica. Ako su i ostale tri knjige debele poput ove prve, možete pretpostaviti da će mi trebati neko vrijeme prije nego što cijelu seriju pročitam.
Čak ju je i tata počeo čitati i njemu se također sviđa. Inače sam upravo od njega naslijedila svoju strast za pisanjem i čitanjem. No, on sada, nažalost, nema toliko vremena da piše i čita pošto sada više nije tinejdžer već odrastao muškarac sa poslom, obitelji i svim stvarima koje dolaze uz odraslost. (Da... sumnjam da je to prava riječ...)

Usput rečeno, je li netko primijetio jednu malu slučajnost?

Pjesma leda i vatre - George R. R. Martin
Gospodar Prstenova - J. R. R. Tolkien

Nemaju ista imena, ali činjenicu da oboje imaju po dvoje imena koja počinju sa slovom R pronalazim zanimljivom. Iako piše da je jedan od Martinovih inspiracija bio upravo Tolkien.

I prije nego se netko pobuni, Tolkien je pisao Gospodar Prstenova između 1937 i 1949, većinom tijekom Drugog svjetskog rata, dok je Pjesma leda i vatre započeta 1991.

Rest in peace John Ronald Reuel Tolkien. :'(

K-O-M-E-N-T-A-R-I!

26. stranica knjige ˝Život˝

2011-02-13T22:08:00.002+01:00

I'm not, I'm not myself

Feel like I'm someone else
Rotten and faceless
So hollow, hollow inside
A part of me is dead
Need you to live again
Can you replace this?
I'm hollow, hollow and faceless

Kad bih morala opisati sebe u ovom trenutku, recitirala bih ovaj tekst gore.
Čudno je kad pomislim na sve ono što mi se dogodilo u proteklih mjesec dana, i što će mi se još dogoditi. Čudno - i bolno - je gledati kako se sve naprosto raspada, kao kula od karata, a ti, eto, ne možeš poduzeti ama baš ništa da to zaustaviš, ili bar malo ublažiš. Čudno je misliti da sam praktički tek do jučer mislila kako se ovako nešto meni nikad neće dogoditi, a dogodilo se. Čudno je buditi se svaki dan s istim strahom u tvom biću, s istom mišlju u glavi. Čudno je otkriti i doznati toliko stvari, stvari koje zapravo ne želiš znati, stvari od kojih ti je zlo. Čudno je gledati kako se i oni najjači slamljaju. Čudno je shvatiti da ti nisi dvadesetogodišnjakina koja sve može podnijeti, već samo vrlo ranjiva trinaestogodišnjakinja. A ono što je najčudnije je to što život ide dalje, a ti si zauvijek zarobljen u tih par trenutaka koje želiš zaboraviti.

Jedino dobro što je proizašlo iz ovih mjesec dana je to što sad mogu laške priznati svoje pogreške i to što sam pronašla najboljeg prijatelja u svom 16-godišnjem bratu. Da, tatine riječi su se obistinile. Napokon u svom starijem bratu vidim ono isto što i u sebi: tinejdžera, s mislima i osjećajima koji ga zbunjuju. Pretpostavljam da se u nevolji pronalaze istinski prijatelji.

Ono što sam zaključila od svega ovoga je sljedeće: odrasli su samo jako stara i visoka, sebična djeca. Ništa više. Samo to.

No odmaknimo se malo od gada koji je život, i nezrelih kretena koji su odrasli. Pređimo na nešto što me nikad neće povrijediti.

Kao prvo, vratio mi se laptop prije dva dana. Nakon mjesec i nešto dana, napokon mogu sjesti za svoj vlastiti laptop. Ugodno sam iznenađena da još uvijek mogu pisati na njemu i odvratiti pogled u isto vrijeme jer znam točno gdje se koja tipka nalazi. Pretpostavljam da se to dogodi kad gotovo svaki dan tipkaš nešto na njemu. Ljudi koji su ga (napokon) popravili nisu htjeli reći mom ocu u čemu je bio problem i koliko popravak košta. Što se mene tiče, to nije ni bitno, samo da se opet ne pokvari, jer za to zaista nisam raspoložena.

A druga stvar je to što je izašao novi album jednog od mojih najdražih bendova, RED-a. To je zapravo kršćanski bend, ali, iako sam ja ateista (da, odlučila sam), sviđaju mi se njihove pjesme jer pronalazim sebe i svoje osjećaje vezane uz bolest u njima. Čudno, zar ne? Bog i bolest, tako povezani. Album se zove Until We Have Faces i jako mi se sviđa. Onaj ulomak na početku ove stranice ja zapravo referent druge pjesme po redu na tom albumu koja se zove Faceless. Naravno da je album izašao 1. 2., prije negoli što sam ja dobila natrag svoj laptop. Recimo da sam bila... ah... nervozna zbog toga... blago rečeno...

Ovo je cover tog albuma. Još uvijek mislim da je cover Disturbed-ovog albuma Asylum bolji...

25. stranica knjige ˝Život˝

2011-01-16T02:45:00.005+01:00

U ovih zadnjih četiri dana se dogodilo mnogo toga, doživjela sam par šokova i puno je suza bilo proliveno, ali pretpostavljam da život ide dalje i da bih trebala jednostavno nastaviti sa svojim. Znate, ono, "Go with the flow." E, to bih ja trebala napraviti. Ali ne želim pisati o tome.

Bilo je O.K. kod bake.
Mislim da je pomalo deprimirajuće što jedna "starica" ima bolji društveni život od mene. Tužno ali istinito. Doslovno smo svaki dan imali goste, i to ne samo jedan, već najmanje njih dvoje na dan dolaze. Čovječe, čovjek se ne može ni pravo najesti a da netko ne pokuca. Mogu reći da sam skontala nešto, ili sam samo poprimila tu neku vibru; ljudi u gradu se druže puno kvalitetnije i učestalije nego oni na selu. Prvi dan kad sam bila tamo, baka je lijepo, nonšalantno otključala vrata stana i upalila svjetlo u hodniku jer je očekivala jednu od svojih mnogo brojnih prijateljica a ne vidi smisao u tome da joj ona sama otvori vrata. Drugi put sam se probudila - spavala sam na fotelji u dnevnom boravku - i pao mi je jorgan kad osjetim da ga je netko uhvatio. Pomislila bi da je baka to učinila, ali vidim ju kako ni metar od mene na kauču sjedi, puši i pije kavu. A kad se okrenem: njezine dvije prije, kako ona to kaže, sjede i piju kavu potpuno opušteno. Samo sam uzdahnula, nasmijala se i otišla nazad spavati. To se dogodilo još jednom poslije toga: otvorim oči i prvo što vidim je gospođu koja živi u istoj zgradi kako šapće nešto baki. Onda sam im rekla da mogu prestati šaptati jer me to više nerviralo i nije mi dalo spavati nego da su normalno pričale. Nemojte misliti da mi je smetalo što su one bile tu, štoviše, bilo mi je smiješno, i svidjelo mi se. Svi se u gostima ponašaju kao da su kod kuće; par puta kad smo izašle iz stana i posjetile par ljudi, uvijek, ali uvijek, sam bila ponuđena hranom i pićem, a kad bih odbila, redovno bi dobivala odgovor poput, "Ih! Kakav si ti to gost? Ne'š jest ni pit'!" Mislim, iskreno, tu, gdje ja živim, ne da te netko ponudi hranom, nego te maltene dočekaju s puškom u ruci za svaki slučaj, da nisi neki balavac koji planira krastI. Svi paranoični...
Ali da, bilo je poprilično zabavno. Bila sam se prehladila pa mi je to malo pomelo planove. Inače sam bila dobila tonu slatkiša, na kraju je jedna torba bila prepuna samo slatkišima. Također sam dobila i fotoaparat i planirala sam fotografirati okolo jer su Vinkovci stvarno jedan prekrasan grad, ali kao što sam rekla, nisam mogla nigdje s tom prokletom prehladom. Prehlada: 1, Ana: 0.
Baka mi se maaaalčice zamjerila jer mi je obećala kulen a kad sam došla, sad kao nema kulena jer nije sezona ili takav neki vrag. Ha! Kao da je mene briga je l' sezona il' nije. Ja sam u Slavoniju došla prvenstveno zbog kulena, i njegove seke, i kobasica. A onda je na kraju ispalo da su samo kobasice bile spremne žrtvovati se da bi ugasile moju glad.
Svidjelo mi se kako je baka pekla palačinke svaki dan jedno 5-6 dana za redom jer se meni to prohtjelo. Da, zla sam, ali što mogu? Nisam ja kriva što me voli i da se izmanipulirati... Treba se izboriti za sebe...!

Moj prekrasan laptop se opet pokvario. Laptopi su sranje. Praktični jesu, da, to priznajem, možeš ih nosati okolo i tako to, ali šta mi to vrijedi kad, kad ga upalim, jedva jedvice da čujem da nešto zuji, a ekran ostaje crn. Već se bio pokvario jednom, preko ljetnih praznika. I sad preko zimskih. Stvarno zna odabrati trenutak... To je urota! Treba bombadirat tu Acer tvrtku; ne mogu ni laptop složiti kako treba. Ja bih valjda znala napraviti laptop s tako puno mana u tjedan dana.

Otkrila sam pet stvari:

1. Imam puno previše energije. Obično odem spavati u dva ili tri ujutro. I ne, nije tako zakon kako se čini. Ti vražji kolutovi oko mojih očiju nikako da odu, a nedo Bog da imam svoju krizu zvanu "izgled" jer ću pošiziti. Trebam si naći neki hobi da me iscrpi. Pod hitno.

2. Ako okupiram svoju pažnju s nečim, poput recimo gledanjem televizije, neću tako često i jako misliti o OI-u. Negdje mi je u stražnjem dijelu mozga, ali to je uvijek tako, kako bi Ameri rekli, "it's part of my DNA." Ali kad su reklame... Počinje paljidba. Čudo jedno kako moj mozak se uopće dosjeti svih tih pitanja i odgovora, i potpuno čudnim stvarima koje nemaju vezu s vezom. Eto, zato je loše biti tinejdžer. Misli su mi raspoređene na sto stvari, i nastaje velika zbrka tokom dana.

3. Spavati sam u dnevnoj sobi je zakon! PARTY!

4. Na RTL 2, kad se eter ugasi, stave video vatre u kaminu, potpuno sa pucketanjem i povremenim rasplamsavanjem. Poprilično opuštavajuće, ako mene pitaš.

5. Moram si naći neku novu motivaciju za školu. Nešto sam se opasno opustila.

Dvije godine...

2010-12-10T00:00:00.002+01:00

Evo, prošle su dvije godine od mog prvog posta, pa sam htjela reći nekoliko stvari...

- Hvala svima na komentarima i potpori jer bez toga bih odustala od pisanja.

- Ne mogu vjerovati da sam imala samo 11 godina i 2 mjeseca (točno) kad sam počela voditi ovaj blog. Hah. Vrijeme leti.

- U slučaju da niste primjetili, promijenila sam dizajn, nadam se da vam se sviđa, mislila sam da je vrijeme za promjenu.

- Ovo je moj trideseti post.

- Sljedeću stranicu ću objaviti za nekoliko dana, željela sam najprije ovo staviti.

- Također sretan rođendan svima koji su rođeni na ovaj dan.

Do sutra,

Ana.

24. stranica knjige ˝Život˝

2010-11-28T19:26:00.003+01:00

Dugo nisam pisala, bar ne ovu knjigu. Započela sam jednu drugu i mogu reći da mi je nekako posebno draga, uživam kad je pišem; tek sam napisala polovicu prvog poglavlja, a već ima 2100 + riječi.

Vjerojatno bih trebala reći što mi se sve dogodilo u ovaj jedan mjesec i nešto što nisam pisala...

Pa, kao prvo, napunila sam 13 godina. Poprilično sam sretna zbog toga, jer sam sad starija i službeno tinejdžerica. Uostalom, ovaj rođendan je pao na sljedeći datum: 10/10/10 a to se ne događa svaki dan, zar ne? Izgleda da je to bio neki sretan dan jer su se parovi diljem svijeta vjenčavali ili obnavljali zavjete. Meh. Bio je uobičajen dan za mene. S druge strane, otkrila sam razlog zašto je 13 nesretan broj. Gadno je biti tinejdžer. I još uz to, invalid. Opet se vraćamo na činjenicu kako je život divan... /sarkazam.

Nisam sigurna da li sam ovo prije spomenula, ali inače imam profil na LiveJournalu i tamo pišem dvije svoje priče, na engleskom. Moram priznati da je poprilično zabavno, jer sam stekla podosta prijatelja preko toga iz raznih zemalja; zanimljivo je usporediti vrijeme, kulturu, običaje, itd. Ali jedna djevojka mi je posebno draga. Zove se Blair i iz Škotske je. Ne samo da ima zakon ime, nego je iz Škotske i ima škotski naglasak. Uostalom, Škotska = William Wallace i kiltovi. I ne, uopće nisam bila opsjednuta s Williamom kad sam bila mlađa... Dvojica likova su iz Engleske i jedan je iz Irske. Nije fer. Svi imaju zakon naglaske osim mene!

Škola je postala dosadna, kao što smo i svi znali da hoće. Skoro u svim predmetima sam između 4 i 5. ARGH! Ovo polugodište mi i nije toliko bitno, ali, k vragu, ne mogu dopustiti da prođem s 4, to mi se nikad nije dogodilo i zasigurno neću dopustiti da sada bude tako.

Što se OI-a tiče, sve je po starom. Odnosno, nije. Sad je teže. Puno teže. Odrastanje uopće nije cool kao što sam mislila da će biti. Toliko novih problema, misli... Imam neku novu opsesiju sa vlastitim izgledom i činjenica što uopće nisam zadovoljna s njime svakako ne pomaže. Da ne spominjem činjenicu da me dečki privlače. Još se pokušavam priviknuti na to. To i ne umrijeti od smijeha kad razmišljam o nekom liku. Bez-ve-ze.

Danas sam baš bila skinula onu pjesmu za Coca-Cola reklamu. Ma, znate, onu: Once up on a time in a town like this, a little girl made a great big wish... Zove se Shake Up Christmas od benda koji se zove Train. Sviđaju mi se riječi. Nije moj stil, jer ja slušam metal i rock, ali mislim da je baš nekako dobra. Također mi se sviđa pjesma My Skin od Natalie Merchant i Over Again od Esmée Denters. Ni one nisu rock/metal pjesme, ali meni su drage.

Oh, i da, počela sam igrati The Lord of the Rings Online. Kao što i sam naslov govori, bazirana je na Gospodaru Prstenova. MMORPG tip igre. Moram priznati da me dugo tako nešto nije oduševilo. Možeš biti hobit, elf, patuljak, čovjek; kao što sam rekla, bazirana je na LOTR-u. Možeš imati kuću, konja/ponija, pecati ili svirati. Glazba je baš prikladna, nekako mirna i opuštajuća. A krajolike da ne spominjem. Poslije ću staviti par slika. Također sam u toj igri upoznala dva lika koji su 15 i 5 godina stariji od mene. Možda je razlika u godinama pomalo čudna vama, ali kad razgovaramo, kao da smo svi istih godina. Uostalom, oni misle da sam vrlo zrela za svoje godine. Koje iznenađenje...

23. stranica knjige ˝Život˝

2010-10-03T19:51:00.012+02:00

Škola je zasad dobra prema meni. Mogu reći da je mnogo lakše učiti i pisati zadaće kad imaš neki cilj. Nakon šest godina pisanja zadaće u zadnji trenutak i gubitka volje za učenjem, počela sam pisati zadaće odmah nakon sata ili taj isti dan, a učenje mi ne pada tako teško više. Možda će to splasnuti kako vrijeme prolazi i sedmi razred postane teži, ali mislim da sam ovu školsku godinu vrlo dobro započela tako da imam za nešto se držati kad teže teme dođu.

Uskoro će mi biti rođendan. Napunit ću trinaest godina. Ha. To znači da ću službeno postati tinejdžerica, a to znači konstantne promjene raspoloženja, mržnja prema svačemu i svakome i živciranje svake osobe koju vidim još više nego obično... Ne mogu dočekati!

Izgleda da ću sudjelovati u natjecanju iz povijesti. Ono će biti u drugom mjesecu. Moram napisati esej od osam stranica (uh-huh) o nečemu iz Međimurja. Recimo, dvorcu grofa Feštetića koji je sad trenutno škola u mjestu gdje ja živim. Uopće mi se ne da pisati taj esej – pogotovo me obeshrabruje činjenica da on mora biti završen do Božića – ali bi mi to bilo korisno za gimnaziju. Opsjednuta sam bodovima i srednjom školom, da, znam. Ali ne mogu si pomoći. Govorimo o mom cijelom životu – o mojoj budućnosti.

Danas sam bila nešto surfala na internetu i upisala sljedeću rečenicu: I am a cripple* u tražilicu. Nemam pojma zašto sam to učinila, ali eto, jesam. U slučaju da ne znate što znači riječ cripple, ja ću objasniti. Cripple označuje osobu ili životinju koja ima tjelesni invaliditet, posebice onu koja ne može hodati zbog ozljede ili bolesti. Danas je često izrečena i korištena u pogrdnom smislu, sa ciljem da ponizi i/ili povrijedi hendikepiranu osobu. Kao osoba koja se smatra cripplom, iskreno mogu reći da ako bi mi to sad netko rekao, mene to uopće ne bi smetalo. Dopustite mi da pojasnim. Kao prvo, ja jesam cripple. Ne mogu hodati zbog svoje bolesti a to je upravo definicija te riječi. Kao drugo, ja sam svjesna činjenice da sam bolesna, odnosno da sam cripple i zasigurno me nitko ne treba "prosvijetliti". Kao treće, nemam namjeru uvrijediti se na uvredu koja je bila izrečena od strane osobe koja me vrijeđa samo zato što sam "drugačija". Vrijeđanje neke osobe zato što je invalid, meni spada u istu grupu onih koji vrijeđaju ljude zato jer imaju drugu vjeru, ton kože, rodnu zemlju ili spol. Mislim da je to niski udarac i neljudska gesta. Osobe koje to rade su idioti kojima će karma pokazati svoje lice za par godina. Ili to ili će im netko pokazati svoju šaku. Više navijam za ovo pokazivanje šake, ali dobro, to sad nije bitno. Nego, da se vratimo na današnji dan. Nakon što sam napisala tu rečenicu u Google pretraživač, pojavio se niz rezultata.

Takva kakva već jesam – lijena, je l' – kliknula sam na link koji je bio prvi od mnogobrojnih; link prekriven ovim tekstom: 'allo there.: On Being a Cripple. Nakon tog čarobnog klika, pojavio se blog i post.

Nakon što sam scrollala dolje, pročitala sam cijeli post. I ostala zapanjena. U pozitivnom smislu. Naime, u tom postu pod imenom "On Being a Cripple" nalazio se sljedeći tekst:

On Being a Cripple

The following passage is written by Nancy Mairs, who has multiple scierosis.
"I am a cripple. I choose this word to name me. I choose from among several possibilities, the most common of which are "handicapped" and "disabled." I made the choice a number of years ago, without thinking, unaware of my motives for doing so. Even now, I'm not sure what those motives are, but I recognize that they are complex and not entirely flattering. People-- crippled or not--wince at the word "cripple," as they do not at "handicapped" or "disabled." Perhaps I want them to wince. I want them to see me as a tough customer, one to whom the fates /gods
/viruses have not been kind, but who can face the brutal truth of her existence squarely. As a cripple, I swagger.
But, to be fair to myself, a certain amount of honesty underlies my choice. "Cripple" seems to me a clean word, straightforward and precise. It has an honorable history, having made its first appearance in the Lindisfarne Gospel in the tenth century. As a lover of words, I like the accuracy with which it describes my condition: I have lost the full use of my limbs. "Disabled," by contrast, suggests any incapacity, physical or mental. And I certainly don't like "handicapped," which implies that I have deliberately been put at a disadvantage, by whom I can't imagine (my God is not a Handicapper General), in order to equalize chances in the great race of life. These words seem to me to be moving away from my condition, to be widening the gap between word and reality. Most remote is the recently coined euphemism "differently abled," which partakes of the same semantic hopefulness that transformed countries from "undeveloped" to "underdeveloped," then to "less developed," and finally to "developing" nations. People have continued to starve in those countries during the shift. Some realities do not obey the dictates of language.
Mine is one of them. Whatever you call me, I remain crippled. But I don't care what you call me, so long as it isn't "differently abled," which strikes me as pure verbal garbage designed, by its ability to describe anyone, to describe no one. I subscribe to George Orwell's thesis that "the slovenliness of our language makes it easier for us to have foolish thoughts." And I refuse to participate in the degeneration of the language to the extent that I deny that I have lost anything in the course of this calamitous disease; I refuse to pretend that the only differences between you and me are the various ordinary ones that distinguish any one person from another. But call me "disabled" or "handicapped" if you like. I have long since grown accustomed to them; and if they are vague, at least they hint at the truth. Moreover, I use them myself. Society is no readier to accept crippledness than to accept death, war, sex, sweat, or wrinkles. I would never refer to another person as a cripple. It is the word I use to name only myself.

Taj tekst je napisala žena po imenu Nancy Mairs koja ima bolest po imenu Multiple Scierosis (MS).

MS obično ima više od jednog (multi) područja upala i ožiljka od mijelina u mozgu i leđnoj moždini. Mijelin je tkivo koje pokriva i štiti nas od živčanih vlakana. Kada se to dogodi, živac komunikacija je poremećen. Pojedinac sa MS ima različite stupnjeve neuroloških oštećenja, ovisno o lokaciji i opsegu ožiljka. Iako ne postoji lijek za MS u ovom trenutku, postoji mnogo toga što se može učiniti za poboljšanje kvalitete života.

Stvarno mi se ne da prevađati sad to sve, a i cijeli tekst bi izgubio svoje pravo značenje.
Ukratko ću vam reći o čemu se radi...

Žena govori kako ona sama sebe naziva cripple, usprkos tome što je mogla izabrati riječ "oduzeta" ili "hendikepirana" da opiše samu sebe. Ljudi - zdravi ili ne - trznu se na riječ "cripple". Ali možda ona želi da to naprave, da se trznu. Ona želi da ju vide kao "tvrdog kupca", onoga prema kojima sudbina/bogovi/virusi nisu bili obzirni, ali ona koja se može suočiti sa brutalnom istinom njezina postojanja. Kako god da ju nazovete, ona ostaje cripple. Kaže da odbija praviti se da su jedine razlike između nje i tebe one različite, normalne koje razlikuju svaku osobu od druge. Dalje je napisala da ju možete nazivati "oduzetom" i "hendikepiranom" ako želite. Ona se već odavno priviknula na njih; i ako su proste, barem malo upućuju na istinu. Što više, ona ih i sama koristi. Društvo nije spremnije prihvatiti kriplnoću (ne znam kako da drugačije prevedem) nego što je spremnije prihvatiti smrt, rat, seks, znoj ili bore. Ona nikada ne bih neku osobu nazvala cripplom. To je riječ s kojom ona opisuje samu sebe.

Potpuno se slažem sa svime što je ona rekla i vrlo mi je drago što se napokon netko usudio reći ovo naglas, da ju cijeli svijet čuje. Ja razumijem da je ljudima ponekad teško znati kako se odnositi na hendikepiranost neke osobe, ali daj! Kakve su sad to gluposti u stilu, "Ali ti si zdrava. Ti si jednaka svima nama." Čak bi i slijep čovjek rekao da zasigurno nisam jednaka. I meni to uopće više ne smeta. Rođena sam da se ističem. I kad vidim sve ove zdrave ljude na ovom planetu, njihove naravi, to me tjera da pomislim kako sam sretna što sam cripple. Možda sad propuštam puno stvari zato što nisam zdrava, ali da jesam, propustila bi život.

* ja sam cripple

** ispod tog linka nalazio se drugi, skriven pod ovim tekstom: I'm dating a cripple and it feels so right. O, da! Crippli su ZAKON!

*** taj post je objavljen 10.10.2006. Na moj rođendan.

Nisam mogla odoljeti. :D

22. stranica knjige ˝Život˝

2010-09-10T18:02:00.003+02:00

Pa, škola je počela.
Još uvijek ne mogu vjerovati da sam već sedmi razred, pa se svaki put iznova šokiram kad netko kaže da jesam. Valjda sam još u deliriju. Ova školska godina nije ništa drugačija – osim novih predmeta, to jest – od prethodne tako da moje zavaravanje nije tako teško za učiniti.
Danas sam imala uvodni sat u fiziku. Mrak mi je pao na oči kad sam saznala da je zapravo vrlo slična matematici. (Evo vam malo pomoći da bolje shvatite gore navedenu rečenicu: ja mrzim matematiku.) Situacija je tim gora što je geometrija također ključna u fizici. A nju, geometriju, mrzim još više od same matematike. Da. Tako je gadno. No, dobro, izgurat ću ja to nekako... Valjda.
Izgleda da ću morati polagati Malu Maturu. Zbog te mogućnosti, i spominjanja novog sistema ocjenivanja, nisam sigurna da li će bodovi biti bitni za srednju. U svakom slučaju, ja ću dati sve od sebe – a jako sam tvrdoglava kad si nešto zacrtam u glavi – da imam sve petice i, naravno, petice iz ključnih predmeta koji su bitni za Opću Gimnaziju. Povijest je jedan od, tako da je to ogroman plus za mene jer – ne da se hvalim, je l' – ja obožavam taj predmet i – po mom skromnom mišljenju – sam vrlo dobra u tome. Vidjet ćemo još...

Novi album mog omiljenog benda - Disturbed - je stigao 31.8.2010. Zamalo bih i zaboravila da nisam krajičkom oka opazila neku reklamu koja me podsjetila na jednu njihovu pjesmu. Naravno, odmah sam pohitala skinuti album. Sva sreća, našla sam ga, i pretrpjela 10 minuta naprosto bolesne žudnje da mi uši ispuni pjevačev glas sa novim pjesmama. Mislim da sam izgrizla sve nokte na prstima lijeve ruke čekajući, ali sam se ipak suzdržala od trešnje laptopa sa riječima "Daj, požuri!". Ipak sam ja strpljiva dama, zar ne? Kad je taj pakao prošao, provela sam sat i nešto vremena slušajući samo to. Pjesme su odlične, naravno, a cover i ime albuma su me oduševili. Pjesma My Child me neodoljivo podsjetila na emocije mog oca kad sam se rodila. Rekla bih i na majčine, ali su stihovi u muškom rodu, pa bi to bilo maaalčice čudno. Tata je doduše još nije poslušao unatoč mom diskretnom poticanju te teme. (Dobro, dobro, možda sam mu rekla "Tataaa! Još nisi poslušao onu pjesmu! Ne volim te više! Đubre!" Evo, priznala sam, ne morate više navaljivati.)

A sad me, molim, ispričajte jer mi je upravo sinula briljantna ideja o još jednoj priči. Mislim da sam malo opsjednuta bolestima, jer će i ova imati jednu uključenu u sadržaj. Čudna sam ja djevojčica...Cura...Djevojka... Biće ženskog roda... (Još se nisam odlučila za izraz u ovakvim situacijama.)

Ovo je taj album o kojem sam govorila. The Guy je to, ah, biće, odnosno bendova maskota. Asylum znači ludnica... Duga priča.
Zar ne izgleda fenomenalno? <3

21. stranica knjige ˝Život˝

2010-08-26T10:28:00.003+02:00

Danas, slušajući vijesti, bila sam ugodno iznenađena i šokirana kad sam čula voditeljicu kako govori da je novi lijek za leukemiju stvoren i testiran na deset pacijenata sa malim tumorom, od kojih je njih pet pokazalo pozitivne rezultate. Koliko god bila sretna za milijune ljude diljem svijeta koji će biti spašeni te možda i pošteđeni živućeg pakla, nisam mogla a da ne pomislim da li ću ikad dočekati vijest da je lijek za moju bolest stvoren. Nisam mogla a da ne pomislim da li imam šanse iskušati normalan život. Duboko u sebi znam da nemam. Tako bih voljela vratiti se u svoju petu ili šestu godinu. Najljepše godine mog života. Bila sam samo nevino dijete koje je mislilo da je sve ovo samo "faza" i da ću, kad odrastem, biti kao i sva ostala djeca. Bila sam tako naivna. No, potpuno sam sigurna da sam još i onda znala da ovo nije samo "faza", negdje duboko u sebi. Napokon, uza sebe sam imala potpuno normalnog brata koji je bio dvije godine stariji od mene. Kolio god mlada i naivna bila, shvaćala sam očite razlike između njega i mene. Ja sam hodala na terapiju u Zagreb, u Klaićevu svaka tri tjedna sa svojom obitelji. Ja sam dobivala injekcije i gips. Moje tijelo je bilo puno niže i manje od njegovog. Ja sam uvijek sjedila dok je on stajao. Moje noge i ruke su izgledale potpuno drugačije naspram njegovih. Kao što sam rekla, razlike između nas su bile preočite.

Sjećam se kako sam jednom upitala tatu kako su mi priopćili vijest da sam bolesna, na što je on odgovorio da "sam sama shvatila". Oh, kako bih voljela da nisam...

Danas sam pošla pisati knjigu te kad sam otvorila svoj "Ana" folder, umjesto da otvorim podfolder "Priče", instiktivno sam otvorila podfolder "Glazba". Tad sam shvatila kolio sam zadnjih par mjeseci provela slušajući glazbu. Disturbed, Slipknot, RED... Polovicu svog vremena cijele ove i pod kraj prošle godine sam provela slušajući, većinom, te bendove. Kad mi se laptop pokvario – pregorio mu je mikročip; inače se dosta grije; sad više ne tako jako otkad su ga popravili – bila sam tako bezvoljna i dosađivala sam se. Gledala sam T.V., igrale igrice; ali ništa me nije ispunjavalo kao glazba. Nekako sam se psihički povezala s njom, znači mi toliko mnogo i toliko toga mogu povezati s njom. Mogla bih opisati svoj život pomoću nje.

Tako sam nervozna zbog početka ove školske godine koja se bliži svakom sekundom. Zašto sam nervozna? Pa, nervozna sam jer sedmi i osmi razred su ključni razredi za srednju školu (bodovi, je l'). Planiram upisati Opću Gimnaziju u Čakovcu – navodno je najbolja gimnazija u Hravtskoj – a ona traži 56 bodova. Znači, moram imati skoro sve petice u naredne dvije godine. Imam neko pravo da se bodovni prag smanji za mene pošto sam invalid. A ako sam teški invalid – što ja mislim da jesam – onda imam direktan upis. Ali ne želim igrati na tu kartu. Ako 56 bodova traže, onda ću ja 56 bodova imati. Već sam isplanirala da ću voditi rasporede za učenje i domaće zadaće. Stavljam pritisak sama na sebe. Ali ovako ja gledam na stvari: Učenje = Bodovi = Gimnazija = Filozofski Fakultet = Psihologica = Posao = Novac = Dobar Materijalni Život. Ne kažem da je novac sve, naravno da nije, ali ne možete mi reći da u ovo vrijeme krize novac nije bitan. Čak i bez krize jest. Ima i još jedan razlog zašto sam se toliko angažirala oko škole. Ako završim Gimnaziju i FF te ako postanem psihologica, dokazat ću ljudima da sam više od svojih fizičkih ograničenja. Ja sam svjesna činjenice da to jesam, ali voljela bih da i svijet tako misli. Uostalom, ne možete mi reći da netko želi zaposliti invalida bez dobre škole, ma, zapravo, danas skoro nitko ne može imati dobar, stabilan posao bez njega. Što prije to netko shvati, to bolje.

Gledajući unatrag one početne stranice ove "knjige", shvatila sam da sam možda bila zrela, ali sam po znanju bila dijete, pomalo neznalica. Glavna promjena kroz ove dvije godine je način na koji pišem. Danas bolje formuliram svoje rečenice te pazim na gramatiku. Recimo, sjećam se kad sam prošlu godinu pisala sastavak iz Hrvatskog Jezika i umjesto "koji je bio mnogo/jako/vrlo potreban" napisala sam "koji je bio prijeko potreban". Nekako mi "prijeko potreban" zvuči puno zrelije, pravilnije i odraslije od "jako potreban". Čak je i učiteljica to primjetila i pohvalila me. Znači, ipak škola nečemu služi, a? Hah, ne, šalim se, škola je dobra iako mi se sad tako ne da opet ići u nju. Ma, stisnut ću zube i pretrpjeti. Sigurna sam da će biti zanimljiva, sada ipak dobivam dva nova predmeta i jedan staro-novi; biologiju, fiziku i kemiju.

20. stranica knjige ˝Život˝

2010-08-22T09:03:00.003+02:00

Danas sam sjedila na stepenicama koje se nalaze vani. Od neki dan, izlaženje u dvorište mi je postala rutina. Osim što me spašava od eventualnog moždanog udara zbog ove nepodonošljive vrućine, nudi mi određenu mirnoću. Ponekad se muvam okolo dvorišta, dok me moj pas uporno gurka njuškom u stilu ''Ej, i ja sam tu!'' Ali većinom samo sjedim na stepenicama, razmišljajući. Bez zvukova TV-a ili nečijeg pričanja. Samo moje misli i ja. Prilično je opuštajuće. Mogla bih zaspati tako, dok mi povjetarac mrsi kosu i slušam ptice koje nose hranu svojim mladuncima. Mogu nekako bistrije tamo razmišljati. Bez pritiska svijeta. Ah.

Nakon svih ovih godina, nakon gotovo trinaest godina, još uvijek se ponekad uhvatim kako mislim ''Ja sam bolesna...hah...''. I to mi svaki put dolazi kao potpuni šok, kao da su svi oni prijelomi, sve ove godine, jednostavno nestale. Čudno je kad pomislim da ću zauvijek biti takva. Prestala sam se nadati ozdravljenju još prije par godina, ali uvijek se začudim tim činjenicama. Nakon takvih događanja, većinom samo sjedim i šutim, gledajući u prazno. Ponekad se dogodi da se slomim i plačem, ali to više ne radim tako često kao prije. Moram priznati da nakon nekog vremena bez plakanja, kad zaplačem, osjećam se dobro. Samo pustim da mi suze klize niz obraze, i znam da će me to ništavilo držati još par dana. Ali kad oni prođu, bit ću sasvim u redu nekoliko mjeseci. Potpuno sam sigurna da će narednih nekoliko godina biti najteže.

Mislim da je ovo najgore razdoblje počelo još prije nekoliko godina, kad sam napokon shvatila da neću nikad biti potpuno zdrava. A trajat će još nekoliko godina. Pubertet, hormoni, mladići, izgled; u principu, za svakog tinejdžera je taj proces mijenjanja iz djevojke u ženu i iz mladića u muškarca težak. One zastrašujuće statistike koje pokazuju sve više samoubojstva koji su počinili tinejdžeri, ili barem pokušali, podupiru tu činjenicu.

Prije par mjeseci sam pitala svoju baku da li ću moći provesti zimske praznike kod nje, u Vinkovcima. Možda je to ni nisam smjela pitati. Uslijedilo je ''Da, naravno!'' i ''Jesi spakirala kovčege?'' razgovori šest mjeseci prije nego ću ikamo ići. Ah. Eto mi kad imam dug jezik. Moj tata je inače iz Vinkovaca, i jednostavno obožavam to mjesto. Zapravo obožavam Slavoniju, općenito. Već mi sline cure kad se sjetim kulena...Imam osjećaj da ću jesti samo to tri dana kad dođem tamo. Bolje joj je da ga ima, inače odmah odlazim. Malo prekasno sam shvatila da će me baka nositi svugdje po gradu kao suvenir u stilu ''Aha! Moja unuka je došla k meni preko zimskih praznika!''. Onda će i sva ona silna rodbina nahrupiti. O, Bože, u što sam se uvalila. Ma, sigurna sam da će mi biti super. Malo vremena ću provesti dalje od Pribislavca i mislim da će mi to goditi.

19. stranica knjige ˝Život˝

2010-05-16T12:54:00.007+02:00

Ovaj pubertet je gadan. Sve me boli – kralježnica pogotovo – osjećam se čudno, izgled mi se mijenja, muči me moja fizička nemogućnost i (ne)prijatelji i mijenjam raspoloženja k'o da sam trudna – bez brige, nisam.

Kad smo već kod trudnoća...

U 24 sata (novine) je bio članak o ženi i njenom jednogodišnjem sinu...
Novinari nigdje nisu napisali pravi naziv – Osteogenesis Imperfecta – nego samo rijetka bolest krhkih kostiju i šta ja znam sve ne. Možda nisu znali kako pravilno napisati Osteogenesis Imperfecta? Ako je to slučaj...onda su stvarno čudni – kako možeš pisati članak o nečemu a da se prvo ne informiraš o stvarima, u ovom slučaju bolestima, koje su spomenute u njemu?
Svi ljudi koji su vidjeli članak a znaju me rekli su da izgledam identično toj ženi (ima 20 i nešto godina). Svi mi u pravilu izgledamo slično/jednako u licu. Samo što je ona na porodu imala 14 prijeloma a ja 50 i nešto – sve osim kralježnice i lijeve ruke.
Što se tiče tog rođenja, piše da se onesvijestila svako malo kad je bila trudna. Očito je da je trudnoća riskantna u OI-u. Ja mislim da je to zbog toga što je naše tijelo u principu malo, nisko, a dijete raste u utrobi. Osim ako ne nasljedi OI. Znate da ako roditelj ima OI svako novorođeno dijete ima 50% šanse da naslijedi bolesst, zar ne? Zbog toga sam ja odlučila da neću imati djecu. Ne samo što bi vjerojatno riskirala svoj i djetetov život nego ne želim da dijete pati kao ja. Iz prve ruke znam kako je imati OI i sva ta razmišljanja i događaji su toliko teški i bolni. Odrasle osobe ne mogu neke stvari shvatiti i podnijeti, kako da onda ja očekujem od svog djeteta da učini suprotno, odnosno, da shvati i podnese sve što mu se dogodi. A čak i da ostanem trudna...pa...ne bi pobacila, to sigurno...ne znam...možda bi jednostavno pokušala izgurati tih 9 mjeseci i onda vidjeti tok događaja nakon poroda...

Samo malo...zašto ja sa 12 godina razmišljam o trudnoći? Eh...ispričavam se...imam svoj što-bi-bilo-kad-bi-bilo trenutak.

Ali moram priznati da se uopće ne osjećam kao dvanaestogodišnja djevojčica...osjećam se kao da imam najmanje 14 a izgleda da se tako i ponašam. Naime, neki dan sam pitala svog prijatelja koliko bi mi on dao godina da samo tako razgovaramo, da on ne zna moje godine ni da ne zna sam bolesna. Rekao je 15-16 godina. Uzela sam to kao kompliment, haha.

Voljela bih da komentirate; voljela bih znati vaše mišljenje...možda nešto moram promijeniti/popraviti?

18. stranica knjige ˝Život˝

2010-04-26T18:30:00.004+02:00

Duže vrijeme nisam pisala...hm... Ne znam zašto.

Tako sam izgubljena... Razlog tome – prijateljstvo. Oduvijek sam se razlikovala od svojih vršnjaka – psihički i fizički. Ali sad... sad mi to smeta i sad se to vidi. Od malena sam znala da će jednom ovaj dan doći, da će moja...hendikepiranost...biti vidljiva i da će me razlikovati od mojih vršnjaka više nego ikad. No, nisam nikad pomišljala da će to tako...boljeti. Ta nemoć...autsajder sam. Oduvijek sam bila, sad jesam, i zauvijek ću biti... Zauvijek. I ja tu ne mogu ama baš ništa. Mislim, mogu se praviti da sam nešto što nisam. Ali što da napravim kad svi odu i kad moja maska padne? Plakati? Ozbiljno mislim da to više ne mogu. Ozljediti se? Čemu to? Jedino što mi to može jest, uz psihičku, dodati još i fizičku bol. A nje, kao i suza, mi je stvarno dosta. Naljutiti se? Ni u tome ne vidim smisla. I što sad? Šta da napravim?

Treba mi netko tko će me prihvatiti onakvu kakvu jesam. Trebam nekoga uz koga ću moći pričati o bilo čemu, bez da pazim što govorim jer će možda ta osoba reći nekoj trećoj osobi i moje će se riječi izokrenuti. Trebam nekoga tko neće misliti da sam čudna ako kažem neku riječ koja nije ''Isuse Bože'' ili što god moji vršnjaci govore; ne bih znala, pošto se isključim kad netko počne govoriti totalno retardirane stvari kao primjerice što je neka cura obukla; boli me briga što je obukla; njezin život, njezina odjeća. I kako da to nađem u svojim vršnjacima?

I zato su 99% mojih prijatelja stariji od mene najmanje 3 godine (još jedna stvar zbog koje sam autsajder.) I to, osim mojih roditelja, nitko ne shvaća. Šta ja tu mogu ako volim pričati o glazbi ili povijesti, a ne o odjeći? Šta me treba ubiti zato jer sam zrela? Ta zrelost je dvolična stvar u mom životu. Odrasli kažu da je to super i da im se sviđa ta moja osobina. A djeca misle da je to naprosto ''čudno''. I tko je tu kriv? Osteogenesis Imperfecta! Već sam jednom spomenula da se sve svodi na nju. Moj izgled. Moja osobnost. Moja razmišljanja. Moje pisanje. Moj život. Moje ja. A OI-a se nikako ne mogu riješiti (očito.) I opet pitam: što da ja tu radim? Ne mogu se promijeniti. 12 godina sam takva. I sad kad u pitanje dolazi pubertet, ja se trebam promijeniti?

Znam da nisam pisala od dvanaestog mjeseca. I ispričavam se zbog toga. Ali, jednostavno nikako nisam uhvatila vremena. Tko bi imao uz ova razmišljanja? Haha. Imala sam i problema sa zdravljem – pubertet + nagle promjene vremena = bol. To tako, više-manje, funkcionira. Češće ću sad pisati jer kao što vidite, polagano ludim, pa mi treba ispušni ventil, koji će, na žalost, biti moj blog :P

17 stranica knjige ˝Život˝

2009-12-12T18:43:00.004+01:00

Nekako sam se povukla u sebe. Ne mogu si pomoći. Svaki put kad pričam sa svojim vršnjacima uvijek pomislim ''Koja glupost''. A, opet, nije njihov problem što sam ja čudna.

Mrzim ove promjene vremena. Boli me rebro. I onda moram paziti da slučajno ne napravim krivi pokret – vjerujte mi, ne želite znati šta bi se onda dogodilo.

Mislim da mi se sad sprema najgora faza. U ovo vrijeme djeca počinju izlaziti. Polako mi se činjenica da ja neću moći izlaziti probija do mozga. Ovo će biti gadno.

Još uvijek žalim što sam pročitala Milesa. Nekako mi nedostaje. Sad nema nikoga tko će me razumjeti. Iako, nije baš da smo ja i Miles razgovarali. On je ipak samo lik u knjizi. Ali, ta razmišljana, upornost, tvrdoglavost, hiperaktivnost – to je sve tako slično meni. Danas me možda nebi ni bilo da nema upravo te upornosti. A ne bi ni stala na noge. Jesam vam ispričala kako je sve to krenulo? Mislim da nisam. A ako i jesam - slušat ćete još jedanput (znam – zla sam, hehe). Sve je to počelo u trećem razredu. Voljela sam eksperementirati, otkrivati granice svoje bolesti, no skoro uvijek sam ih ignoriala. Radila sam to svaki put kad sam imala priliku. Uvijek kad sam bila sama u prostoriji. Jer da su to moji roditelji otkrili... mama bi se ili onesvijestila ili bi dobila srčani udar a tata bi vjerojatno samo gledao u mene 1 sat. Ne krivim ih. Ipak jesam skočila s kreveta na kat, stavljala svoje tijelo u čudne poze, svijala ruku na jako čudan (ali meni fora) način. Uglavnom, ja sam to polako vježbala. I onda sam jedan dan odlučila da sam spremna. Mama je krenula u auto a tata je gledao film. Rekla sam ''Tata?'' I polako se digla. Onda je nakon nekog vremena tata samo rekao ''Isuse''. Pa pozvao mamu. Trebala sam slikati izraz njihovih lica. Dan za pamćenje.

Uskoro će Božić. Prošli Božić mi je umro jedan od boljih prijatelja. On mi je čak posvetio jednu svoju knjigu. Mislim da je imao oko 60 godina. Ali bio je super. Zbog tog razloga ja i Božić nismo u dobrim odnosima.

Mislim da sam napokon shvatila što me najviše smeta. Smeta me to što nema lijeka. Nije problem u novcu, nije problem što lijek nije siguran. Nego ga jednostavno nema. I to me najviše smeta. To što se ne mogu nadati. I kako da onda znam da postoji nada u bilo čemu drugom?

Trebam samo nekoliko minuta bez ičega. Samo nekoliko minuta da ostanem posve sama i da dobro porazmislim o svemu. No, to nije moguće. Bar ne uz bolest. Jer sad ne mogu neutralno razmišljati. O onome sivom. Kako je moj tata rekao ''Ana, nije sve crno-bijelo. Ima puno toga sivoga''. Kao da to ne znam.

Nešto :)

2009-12-10T12:31:00.008+01:00

Evo, prošlo je godinu dana od mog prvog posta. Nisam sigurna dali sam taj isti dan dobila blog, ali, pravit ću se da jesam :P

Samo sam htjela reći hvala svima onima koji su mi komentirali u protekloj godini. Posebno hvala Rudlavoj koja mi je napravila blog. A što se tiče nove stranice - pri kraju sam. Imam sad i školu, pubertet, bolest. No, potrudit ću se. Ipak će uskoro praznici. Uživajte!

16. stranica knjige ˝Život˝

2009-10-11T18:46:00.005+02:00

Jel se to samo meni čini ili sam ja stvarno s godinama sve gluplja i gluplja? Mislim, danas sam čitala par stranica svoje knjige. I pisala sam stvarno pametne stvari. O životu, bolesti i to. A sad sam spala na Ludovika I. „Pobožnog“ i njegovog oca koji je stavljao pločice ispod jastuka jer je mislio da će tako naučiti pisati?! Mislim, nije da su oni nebitni i dosadni. Meni su OK. Samo, nisu baš prava tema za ovu knjigu. Bar meni.

Neki dan sam gledala emisiju u kojoj sam bila prije 2 godine. Još sam išla u školu. Prije sam bila ljuta jer sam stvarno glupo ispala – imam glas 5-godišnjakine, glupo se smijem. Sad mi je smiješno. Ali najbolji mi je dio kad moja mama priča o tome kako sam, kad sam se rodila, imala sve slomljeno osim lijeve ruke i još nečega (uvijek to zaboravim) a ja u pozadini igram Battlefield. Baš sam vozila helikopter. Predobro.

Jučer sam sanjala jedan događaj u mom životu. Mislim da sam slomila rebro, a možda sam ga samo natukla. Nisam sigurna. Uglavnom imala sam gips po cijelom tijelu. I nisam mogla disati. To jest, kad sam onako izdahnula koža bi mi se zalijepila za gips. Do jutra sam imala cijeli gips razrezan. Jer sam cijelu noć paničarila i mislila da ću se ugušiti.

Hm, stvarno sam slomila skoro sve. Morala bi potražiti sve te slike prijeloma. Mislim da bi to bio prilično lijep „album“. A ostavila sam u Zagrebu i puno krvi. Sve do početka 1. razreda osnovne škole, svaka 3 tjedna otišla bih u Zagreb na terapiju. No, nije bilo uzalud. Nešto se poboljšalo. Ne mogu se točno sjetiti što, ali nešto jest. Stvarno sam se tamo svega nagledala. Od crnca koji se skoro ubio i pobjegao u Hrvatsku jer su mu ubili cijelu obitelj do 14-godišnjaka koji je nosio pelene i cijele dane šarao po papiru. A šta sam sve radila u bolnici. Kad sam bila mala, psovala sam svim doktorima. Nemam pojma šta mi je bilo. Od onda nisam nikad psovala. Valjda je bila samo faza. Tamo mi je Dorian, isto ima OI i mlađi je od mene, bacio onaj mali željezni autić u moju jedinu „ozljedu“. Dekubitus. Jedan liječnik mi je stavio gips na nogu, ali nije stavio onu vatu ispod. I gips mi se zalijepio za kožu...Ne želim dalje nastavljati. Uglavnom, nastala je gadna mala stvarčica na mom „drugom koljenu“, kako ja to zovem, koja me užasno boli kad se udarim. I kad mi je Dorian (tako se taj mali zove. Inače, moj brat se zove Dorian a mama Slađana, a taj mali se zove Dorian i ima mamu Slađanu. Koja slučajnost!) bacio autić u dekubitus ja sam poludjela. Od boli, mislim.

Danas mi je rođendan (10.10.). Napokon imam 12 godina. Puno toga se dogodilo u godinu dana... No, to ću ispričati uskoro, jer sad jedino mislim o tome kako sam u pubertetu, i nitko mi ne smije reći ni „Bok“ a da se ja ne durim. Izludila sam samu sebe. Idem sad slušati „Disturbed“ jer imam osjećaj da ću se opet naljutiti na nekoga bez razloga. Glupi pubertet!

15. stranica knjige ˝Život˝

2009-09-20T13:29:00.004+02:00

Izgleda da ipak neću ići na operaciju. To jest, ići ću kad ću biti u srednjoj školi. Šteta. Ali, možda je tako i bolje. U srednoj ću biti, nadam se, dovoljno odrasla da sve to sama dogovorim, mislim, kad će biti, gdje, što i takve stvari.

Učila sam iz povijesti o tome kako su svi napadali Rim i on se počeo raspadat... Uglavnom, prvi karolinški kralj se zvao Pipin „Mali“. Hehehe. Ne znam zašto mi je to smiješno. Možda zbog toga što sam ja mala. Hm, da sam ja bila živa u to doba i bila kraljica, kako bi me zvali...Ana „Mala“? Na neki način to mi dobro zvuči. A sina su mu zvali Karlo „Veliki“. Ja mislim da su ga trebali zvati Karlo „Glupi“. Nije znao pisati ni čitati. Ili samo pisati? Eh, ne znam. Upravo čitam nešto o njemu na internetu – sin mu se zvao Ludovik I. „Pobožni“. Isuse, ova obitelj je bila čudna.

Opet sam u nekoj fazi kad sve što ima i najmanju vezu s Osteogenesis Imperfecta ja moram vidjeti. Hm, pitam se kad sam naučila OI napisati i izgovoriti bez greške. Valjda je to došlo samo od sebe.

Jedva čekam kad ću na povijesti početi učiti u Drakuli. Nekako mi je on fascinantan. Znam da je radio puno užasnih stvari. Ali... To je bilo prije. No, zbog tih užasnih stvari su ga zvali Nabadač. Volio je nabadati svoje neprijatelje na kolac. I stvarno ne razumijem zašto svi misle da je Vlad III. Tepeš bio vampir. Vampiri ne postoje. Ja mislim da je on bio posve normalan čovjek...osim ovog svog...khm...„hobija“.

Ne znam zašto, ali počela me zanimati galaksija. Zvijezde, planeti i te stvari. Možda zbog Milesa. On je u budućnosti i svemiru. Kad stvarno počneš proučavati svemir, shvatiš da je zanimljiv. Barem meni. Jučer sam pročitala u novinama (bilo mi je dosadno, inače nebi čitala novine) da je Mjesec najhladniji planet.

Znam da sam pisala o 100 tema sad, a nijedna nema veze sa OI. Ali, ne znam šta da kažem u vezi toga. Nisam ju prihvatila, nisam ozdravila preko noći, lijek još uvijek ne postoji... Baš ništa se nije dogodilo u vezi nje. Ustvari, nešto se dogodilo. Kao što sam prije napisala opet sam malo (čitaj: satima i satima) istraživala nešto o OI, i pročitala da su čak i egipatske mumije imale taj poremećaj. I ima par filmova o OI...
Kao recimo „Unbreakable“ - „Neslomljivi“. Glavni lik, Elijah Price (Samuel L. Jackson) ima tip I. I zovu ga „Mr. Glass“. Jer stalno lomi kosti. A njegova suprotnost je David Dunn (Bruce Willis) koji nikad ništa ne slomi, preživi nesreću s vlakom, tj., ima osobine super junaka. I ima još jedan film „Fragile“. Govori o djetete s OI. I ima i knjiga „Handle with care“ koju je napisala Jodi Picoult – govori o djevojčici sa Osteogenesis Imperfecta i njezinim roditeljima. Ali, koliko sam pročitala, mislim da je knjiga glupa. Majka tuži bolnicu (ili liječnika?) zašto joj nisu rekli da može pobaciti. Ali bi samim time priznala svojoj kćerki da je razmišljala o pobačaju.

14. stranica knjige ˝Život˝

2009-09-11T20:26:00.001+02:00

Nisam pisala mjesecima. No, to se pokazalo korisnim. Jer se u tih par mjeseci dogodilo puno stvari. Pa, da počnem...

Uskoro će mi biti rođendan. Točnije, 10.10. Napokon ću imati 12 godina. Čini mi se kao da 11 godina imam već jako dugo.

Meni najbolja i najvažnija stvar od svih tih događaja u proteklih 3 mjeseca, je ta da ću ići na operaciju! Jeeej! Na nju ću ići početkom ljetnih praznika. Ja bi, naravno, htjela ići prije. Ali, poslije operacije ću se morati oporaviti a to će trajati mjesec dana. Možda i više. O operaciji sam razmišljala već mjesecima. Mislim, morala sam dobre i loše strane operacije usporediti. Drugim riječima, dali uopće vrijedi ići na operaciju. Morala sam shavititi da ne mogu previše očekivati od nje. Može se dogoditi i da operacija bude neuspješna te da mi pogorša stanje. Možda bih i odustala od toga svega zbog te mogućnosti, no ako ne odem na nju zauvijek ću se pitati šta bi se dogodilo da jesam otišla. A to jednostavno nisam htjela dopustiti.

Skoro sam otišla u drugu školu. Moju mamu muči to što me odvojila od mog društva i misli da ja govorim da mi je super samo zbog toga što želim da ona bude sretna. A ja uopće to ne radim. Ne mogu vam objasniti kako je super školovati se kod kuće. Pogotovo ako ste prije išli u OŠ Vladimira Nazora Pribislavec. Imam manje sati. Nitko ne viče, skače, i radi ostale kretenske stvari. Potpuno sam sama i uopće me ne muči (dobro, prije jest) što drugi govore o meni. No, da sad opet ne počnem pisat o tome tri sata, skratit ću priču. Nisam otišla u tu drugu školu. Usput, jesam spomenula da sam sad 6. razred?

Jel se sjećate Milesa? Onog lika kojeg sam spomenula prije, rekla sam da ću čitati ''Pustolovine Milesa Vorkosigana''. Uglavnom, knjige su jednostavno savršene. A ja i Miles (puno ime mu je Miles Naismith Vorkosigan) razmišljamo potpuno isto. Oboje smo niski, hiperaktivni (hehe) i imamo krhke kosti. I on mi je na neki način pomogao. U jednoj knjizi je rekao da on ne pobijeđuje svoje neprijatelje fizički nego sa mozgom. Lukav je. I sad sam ja razmišljala da li bi i ja trebala tako raditi. Pobijediti život pomoću mozga. Doduše, ja nemam 3000 ljudi kojima upravljam, imam 2 identiteta, Vor sam, živim na Barrayaru, ili sam u budućnosti. Tu on ima malu prednost.

I vise nisam u onoj fazi: jadna ja, invalid sam i bla bla. I sad očekujem novu fazu u kojoj ću biti 11 godina.
Hm, baš se pitam kakva ću sad biti? Eh, saznat ću ja već nekako. Mislim, ipak živim svoj život u svom tijelu. Sigurno postoji neki način.

Stvarno se ispričavam zbog mog dugog ne-pisanja. Drugu stranicu ću napisati prije :)

13. stranica knjige ˝Život˝

2009-06-25T14:36:00.001+02:00

Da, sad sam skužila da ona stranica o Potteru je bila užasna. Ali, u moju obranu, nisam znala o čemu drugome pisati. Još uvijek nisam imala priliku pročitati 7 nastavak. No, nema veze.

Ovih dana sam zauzeta codom (Call of Duty) Iako odustala sam od cod-a. Mislim, sve je puno chitera i kampera. Ali me netko nagovara da opet igram cod...

No, dobro, sad opet skrećem s teme.
Moji osjećaji se nisu promijenili. To jest, možda malo jesu. Nekako sam vedrija. Doduše, još uvijek mislim da je život jedan veliki idiot.
A što se tiče moje bolesti. Pa... ne znam šta reći... još uvijek ju mrzim. I još uvijek se svaki dan pitam ''Zašto ja''. Izgleda da ta bol neće nikad otići. Suđena mi je.

Ne mogu vjerovati. 40 ljudi... 40 ljudi u Hrvatskoj ima moju bolest. Pa, šanse da netko dobije Osteogenesis Imperfecta su valjda 1:1000! I onda svi govore da je život predivan. E pa, nije! Istina, tu i tamo je odličan, ali većinu vremena je užasan. Što hoću reći je sljedeće, ja nikad neću shvatiti život, koliko god da se trudila, jednostavno ne mogu.

Evo, baš sam krenula spavati, kad sam se jednom jednostavnom rečenicom punom boli, potpuno razbudila. Ta rečenica je ''Ja ne mogu, ja sam invalid... ja... ja nikada neću moći hodati, nikad neću moći biti dijete''. Mrzim riječ invalid. Nikad, ama baš nikad mi nije pomoglo, a ni nikad neće. Prezirem ju. Sama pomisao na nju,probudi neku bol u meni. Ja sam sebi cijeli život govorila ''Pa šta? Da, invalid sam ali to je sve ok!'' To nije istina. Nije sve ok. Zapravo ništa nije ok. Danas se dogodilo nešto... priznala sam sama sebi činjenicu da sam invalid, da nikad u životu neću biti zdrava. 24.6.2009... upravo sam na neki način, započela novi život. Ništa drugačiji i od ovoga prije, još uvijek mrzim svoju bolest i život. Ali sada živim s činjenicom koju ja 11 godina nisam htjela sama sebi priznati. Bojala sam se toga dana kad ću priznati da sam invalid. Nikad u životu se nisam bojala ničega, čak ni smrti. Bojala sam se samo tog jednog dana, jedne sekunde, kad ću zauvijek promijeniti svoj život. Pošto sad nemam snage, idem se uspavati suzama.

Još uvijek sam šokirana onom priznatom činjenicom. A i imala sam čudan san. Koji sanjam već dugo. No, san je jeziv, pa ne želim reći ništa o njemu.

Čitam knjigu ''Gospodar plime''. Tu knjigu sam počela čitati sa svoje četiri godine. No nikad ju nisam pročitala, i tražila sam ju godinama. I sad sam ju napokon našla. Knjiga je u isti trenutak odlična i jeziva. Nebi ju baš preporučila onima koji ne vole jako detaljne opise ubojstava i ostalih stvari.

Planiram i pročitati knjigu o Milesu (ne mogu se sjetiti prezimena). Knjiga je u nastavcima, no svaka knjiga je zasebna. Miles ima moju bolest. No usprkos OI odlazi na vojnu akademiju i uspješno je završi. Šteta što knjiga nije stvarna. Ali sama činjenica da postoji knjiga u kojoj se spominje moja bolest je odlična.

Zadnjih dana stalno nešto čitam o svojoj bolesti. Valjda sam u takvoj fazi.

Od početka 6. mjeseca imala sam osjećaj da ću si nešto napraviti. I jučer mi se ta ''želja'' ostvarila. Baš sam se krenula popeti na kauč i istegnula sam si mišić. Sad ću najmanje tjedan dana provesti u strahu od prijeloma. Blago meni...

12. stranica knjige ˝Život˝

2009-06-18T00:03:00.002+02:00

Opet sam neka čudna (to i nije novost, uvijek sam čudna) i mrzovoljna Ana. Uopće nemam volje pričati s nekim. Samo pišem knjigu i slušam glazbu. Valjda sam i ja napokon u pubertetu. Super... Iako imam osjećaj da to nije točno. Svaki put kad počnem razmišljati o bolesti i životu, osjetim neku bol.

No, da malo promijenim temu, jer nemam volje opet razmišljati o životu i tim stvarima, pa onda opet početi pisati neke dosadne stvari.

Malo ću pisati o Harryu Potteru. Samo da se pohvalim, u jednom danu (možda nešto manje) pročitala sam 6 nastavak. I sad željno očekujem kad ću imati priliku pročitati 7.

U 6 nastavku je Dumbledore umro (ubio ga je onaj retardirani idiot ili ti ga Severus Snape!) Šteta što je Dumbledore umro, on mi je bio super lik. Hogwarts je zatvoren. Harry je imao curu Ginny Weasley (Ronovu sestru) ali je prekinuo s njom na kraju knjige jer je on poludio pa sad želi napustiti Hogwarts i ubiti Toma Riddlea, tj. lorda Voldemorta, i sad Harry misli da bi bilo opasno za Ginny da mu bude cura, jer bi onda možda Voldemort naudio njoj, da dođe do njega.

Meni malo Harry ide na živce. Uvijek on nešto napravi, uvijek je on poseban. Za mene je sebičan, no dobro, to sad nije bitno.

Ah, da zaboravila sam 6. nastavak se zove ''Harry Potter i Princ miješane krvi'' a do tog naslova je došlo ovako : Početak je godine. Harry je iz ČAS-ova (ne mogu se sjetiti šta to znači) imao ovakve ocjene:
Astronomija: P (prihvatljivo)
Skrb za magična stvorenja: I (iznad očekivanja)
Čarolije: I (iznad očekivanja)
Obrana od mračnih sila: O (odlično)
Proricanje sudbine: L (loše)
Travarstvo: I (iznad očekivanja)
Povijest magije: G (grozno)
Čarobni napitci: I (iznad očekivanja)
Preobrazba: I (iznad očekivanja).

Uglavnom, imao je I iz Čarobnih napitaka, a pošto je želio biti auror morao je imati O iz tog predmeta.
Kad se vratio u školu dobio je novog učitelja iz Čarobnih napitaka zvanog Horace Slughorn (koji se poslije ispostavio važnim i pomalo negativnim likom) što hoću reći je slijedeće, Harry više nije mogao slušati Čarobne napitke, ali je Slughorn dopustio učenicam da nastave slušati predmet, bez obzira na ''I''.
Pošto Harry ni Ron nisu kupili knjige iz Čarobnih napitaka, dobili su dvije stare knjige.
Harry ubrzo shvati da je ta knjiga pripadala nekome koji je sam sebi dao nadimak ''Princ miješane krvi''. Izgledalo je da je taj ''princ'' bio pametan,jer je uz skoro sve (ako i ne sve) upute za pripremanje napitaka dodao nešto svoje. Harry je probao te njegove upute i one su se ispostavile-točne. Harry je redovito radio po prinčevoj teoriji, i time ispao najbolji učenik iz Čarobnih napitaka, čak bolji i od Hermione.
Zbog Princa je i spasio život Ronu, no to sad nema veze.
Uglavnom na kraju knjige, ispada da je taj ''Princ miješane krvi'' – Severus Snape! A ovo sa Ronom ću možda reći jednom drugom zgodom.
Uglavnom, u ''Princu miješane krvi'' se sve vrti oko Voldemorta, Harrya, Snape-a i Dumbledora.
Meni je bila ok. Iako mi se nimalo ne sviđa činjenica da je Dumbledore umro, jer on je bio stvarno odličan. I pomagao je Harryu.
Kad smo već kod toga samo da kažem Snape je Dumbledora ubio pred Harryevim očima. No Snape to nije znao jer je Harry bio pod plaštom nevdiljivosti, koji je ja mislim naslijedio od oca 2. godine u Hogwartsu.Ako se pitate : Zašto onda nije pomogao Dumbledoru?!, odgovor ćete dobiti sad : Dumbledore je na Harrya stavio neku čaroliju zbog kojeg se Potter nije mogao micati.

P.S. Glasajte na anketi, i znam da Potter nema veze sa mojim životom, ali nisam znala šta da napišem! Sorry!

11. stranica knjige ˝Život˝

2009-06-16T14:04:00.001+02:00

Da, nastavila sam pisati knjigu. Kao da imam neku potrebu nastaviti pisati. Imam potrebu i nastaviti živjeti. Iako, ponekad ne nalazim smisao mog života...

Osjećam samo bol i mržnju prema mojoj bolesti. I ta bol promijenila je mene. Sva ona ljubav prema najmanjim sitnicama, nestala je. Sva ona sreća koju sam osjećala u društvu mojih vršnjaka, više je ne osjećam. Zapravo, ni nemam prijatelje mojih godina. Možda sam ih sama odbacila iz svog života. Ne razumijem ih, kao ni oni mene. Jedina zajednička stvar koju imamo su godine. Imam osjećaj da ne pripadam u njihov svijet. Prijateljstvo je čudna i komplicirana stvar. Bar za mene.

Ponekad, kad gledam kroz prozor i gledam u ''svijet'', imam osjećaj da nešto propuštam. Nešto što i sama ne mogu shvatiti. Gledam ulicu, i želim biti na njoj, ne želim ju sa suzama u očima, gledati s prozora. No istovremeno, ne mogu zamisliti samu sebe kako trčim na njoj. Nikad ne mogu zamisliti sebe kao zdravu osobu. To mi je jednostavno nezamislivo. Nikad ni sanjala nisam sebe kao zdravu osobu. Možda je tako i bolje. A možda i nije.

Sad kad napišem ovu rečenicu, mislit ćete da sam luda. Nedostaju mi svi oni prijelomi, terapije i pretrage. Jednostavno, te stvari su dio mene. I čudno mi je sad kad ih nema. Naravno, ne nedostaje mi bol, ali i ona je dio mene. Da toga svega nema ja ne bih pisala ovu knjigu, ne bih bila Ana koja sad jesam. Ne mogu vjerovati da nisam ništa slomila već 5 godina.

Još samo 8 dana do završetka škole. Jupi!

Hmm, upravo gledam nešto o mojoj bolesti. Tj., koji su tipovi bolesti. Ja sam tip III. Kad sam se rodila bila sam tip II. Ali oni koji prežive (postojale su šanse da umrem) prelaze iz tipa II u tip III. Oh, krasno, postoje šanse da izgubim sluh, i to u ranijoj dobi života. Ah, sad sam se sjetila mog rođenja. Imala sam prijelome, čak i kad sam bila u maternici. Sve mi je bilo slomljeno osim lijeve ruke (koja je zdrava) i kralježnice. Bila sam u inkubatoru. Najgore je što nitko mene uopće nije oprao, kad sam došla kući, još uvijek sam bila krvava od porođaja. Valjda su se svi uplašili. Razumijem da su se bojali uopće me dotaknuti, ali ipak... Ma,nema veze. Nije mi se ništa dogodilo zbog toga.

Nisam pisala već mjesec dana. Ne znam šta da pišem. Moj život se ni malo nije promijenio. U stvari, promijenio se na neki način. Počeli su praznici. Još uvijek ne znam da li ću proći s 5.0 ili ne. To ću saznati 29.6., sad je 16.6. Iskreno, ne želim imati prosjek 5.0. jer onda ispadnem štreberica. A nisam. I koliko sam čula, neki ljudi misle da meni učitelji poklanjaju ocjene. To,naravno, nije istina. Ah, neka misle šta žele.

Da malo promijenim temu, jer moja knjiga skreće s glavne teme : moje bolesti. Pošto su nagle promjene vremena česte, počela me boljeti noga. No, ono što se dogodilo jučer, predstavlja mi veći problem od ovog. Jučer sam gledala 300, i odjednom sam kihnula, i onda ne znam kako ni zašto, nekako sam se krivo okrenula i umalo slomila kralježincu. Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je ''A daj, ne mogu sad slomiti nešto, praznici su! Ako već nešto moram slomiti, bolje da sam slomila kad je trajala škola, pa bih onda bila doma!'' Hehehehehe, znam, čudna sam. No,na moju ogromnu sreću, nisam ništa slomila. Jupi! Da, to je moj ''odličan'' početak praznika. Ako ništa drugo, bar mi se nešto uzbudljivo dogodilo.

Život

2009-05-07T23:00:00.004+02:00

Bok!

Mislim da više neću pisati knjigu.
Ima više razloga...

1.Ne znam o čemu pisati.
2.Više se ne osjećam kao dijete.
3.Naime, knjiga izgleda da ju je napisala odrasla osoba, a ne dijete.
4.Kad napišem nešto glupo, i besmisleno, ljudi su u šoku.
5.Djeca bih trebala biti zabavna i neozbiljna, a ja to nažalost, nisam.
6.Nakon pisanja, više se ne osjećam bolje, prije jesam.

Znam da su nekim ljudima ovi razlozi glupi, no meni nisu.
Nadam se da ću nastaviti pisati, ali to će biti najmanje za godinu-dvije.

Naravno, ja ću još uvijek biti na blogu i odgovarati na komentare, samo neću pisati knjigu. :)

Pozdrav!

10. stranica knjige ˝Život˝

2009-05-07T22:43:00.001+02:00

Ipak nisam prihvatila svoju bolest, nikad je neću prihvatiti. Ne mogu samu sebe zavaravati. Jednostavno, ima stvari koje čovjek ne može prihvatiti i shvatiti. U mom životu, ta stvar je bolest. Ona je promijenla moj život zauvijek, ali ne na dobar način. Štoviše, bolest mi nije nikad pomogla.

Izgleda, da život nije ono što napraviš od njega. Ja mislim da život nije prekrasan.Nije fer.Ja ću uvijek osjećati mržnju prema svom životu, uvijek, ta gorčina nikad neće otići.

Počela sam misliti da je ova knjiga, bila pogreška. Jer sad svi očekuju da uvijek nešto pametno govorim, i da se ponašam kao odrasla osoba. Ali ja to nisam! Ja sam dijete! Imam 11 godina! I ako to netko ne može shvatiti,njegov problem.

Ja imam svoj život, koji samo ja mogu preživjeti, samo ja mogu shvatiti, i samo ga ja mogu završiti.

Ja ne volim svoju bolest. Iskreno, izluđuje me! Ne može otići i pustiti na miru! Mrzim ju!!! Nikad ikad ju neću voljeti. Ne, ona će za mene uvijek biti najgori neprijatelj.

Ponekad, kad vidim neko dijete, prezirem ga. Jer stvarno ima ljudi koji su glupi, jednostavno nemaju pamet. I kad ih gledam, pomislim : Taj idiot je zdrav i sretan, a ja, koja imam bar malo pameti, nemam zdravlje!
Opet, ponavljam, život nije fer. Sve u životu nije fer.

Da, znam, ja i moja razmišljanja su čudna. Ako ste to pomislili, sad znate da niste jedini.

Ja shvaćam život, na moj poseban ( da, i čudan) način. Možda u nečemu griješim, možda preozbiljno shvaćam neke stvari,i prebrzo pomislim nešto, a to nije istina. Ipak, svako mišljenje o životu je drugačije.

Ne znam više šta da napišem. Ta mržnja, zavist, sreća, i svi ostali osjećaji, kao da su se pomiješali. Ne znam više šta osjećam. Ovo je previše. Boli me glava, od tog razmišljanja .Mržnja, ljubav, sreća, žalost, šta ja od toga svega osjećam?!

Netko mi mora pojasniti stvari. Mislim, netko tko ima moju bolest. Jer mislim da život invalida je isti, nije potpuno isti, ali je sličan. Trebam nekoga tko točno zna što osjećam, što mislim, i što proživljavam.Netko tko će me razumjeti. Bojim se da taj čovjek ne postoji. Ili ja jednostavno,ne mogu prepoznati njega/nju.

Možda je to Bog...?

Iako, nemam više tako jaku vjeru u Njega, kao što sam imala u 3.razredu. Jednostavno, ako postoji, zašto dopušta sve ove ratove, bolesti... Nitko ga nije vidio, čuo... Tj., ima ljudi koji trvde da su Ga vidjeli.

Ali to je nešto slično, kao što je neka žena tvrdila da je vanzemaljka. Hahahahaha, ne znam da li bi mi to trebalo biti smiješno, ili žalosno, što je smislila nešto tako glupo. Hehehehe. Zbog ovakvih, kretenskih stvari, se isplati živjeti. Isuse, što više mislim o tome, to mi je smješnije. Vjerojatno ću zaspati, smijući se. Ovo mi je definitivno, poboljšalo dan. Ako je ona vanzemaljka, onda sam ja zdrava. Što bi značilo : da nema ni najmanje šanse da je to što je rekla. Ako ništa drugo, barem glupi ljudi, imaju smisao za humor. Trebaš biti stvarno idiot, da smisliš tako nešto. Što sve ljudima pada na pamet.

Ah...

Umorna sam.Ne znam više šta da pišem, osjećam, razmišljam. Mislim da bi bilo najbolje da završim ovu knjigu. Samo ne znam kako. Ustvari, znam.Jednom jednostavnom rečenicom. Život nije ono što ti napraviš od njega.

Deveta stranica knjige ˝Život˝

2009-04-20T23:19:00.001+02:00

Glazba... Prekrasna stvar. Svaka pjesma u sebi ima osjećaje. Kao recimo pjesma ''Waisting time''. Uvijek imam osjećaj kao da njezini stihovi govore o borbi između mene i moje bolesti. Ali ja želim da ta borba završi, zauvijek. Iako mislim da ću jednog dana pobijediti. I bolest će zauvijek otići. To jest ne mislim da će otići, i ja ću postati zdrava. Samo želim da taj osjećaj slabosti i žalosti, pa čak i krivnje... nestane... Možda nekome nije jasno zašto sam napisala osjećaj krivnje. Napisala sam to, jer sam počela misliti da li sam ja možda u nečemu pogriješila, ili da li ću možda u budućnosti u nečemu pogriješiti,nešto jako loše, pa možda zato imam bolest...? Još jedno pitanje bez odgovora.

Uh... Moram prestati razmišljati o pitanjima, odgovorima, bolesti... Imam samo 11 godina, jedina briga koju bih trebala imati je škola! Ne smijem dopustiti da bolest uništi ono malo sreće što mi je ostalo!

Nikad neću znati što uopće djetinjstvo jest. Ovo se ne bi smjelo događati...
Samo jedna riječ upropastila mi je život, samo jedno pitanje bez odgovora, uništava sve što je dobro u mom život. Nema smisla da kažem koje je to pitanje, te koja je to riječ.

Počela sam zamišljati život kao jednog velikog kretena koji je tu samo zato jer me mrzi. Uništava sve što me veseli, usrećuje, ali mi daje sve što me žalosti, unesrećuje i ljuti. Naravno, nisam mislila da je svačiji život takav, samo moj.

Do sad morali ste shvatiti da je moj život bezveze. Sva sreća, pa još uvijek imam svoju obitelj, prijatelje, simpatiju.

Uglavnom, ako ikad pomislite da je vaš život loš, samo se sjetite onih kojima je gore od vas. To i ja radim.

Jer u Zagrebu, u bolnici, vidjela sam svakakve bolesti. Užasne bolesti. Ja sam zdrava u usporedbi s njima.

Bit ovog jest, uvijek je nekome gore od vas, uvijek. I ja sam upravo shvatila da ne smijem žaliti samu sebe.

Još jedan savjet. Nikad nemojte reći nekome ''znam kako ti je'' ako vi to sami niste proživjeli! Moji roditelji ne mogu u potpunosti znati kako mi je. Ali ja također ne mogu znati kako je biti roditelj bolesnog djeteta.

Život nije nikad kako ga vi isplanirate ili kako ste mislili da će biti. Čak i najmanja stvar može zauvijek promijeniti vaš život.

Nikad ne možete biti dovoljno oprezni. Svaki čovjek jednostavno mora pogriješiti. Ali isto tako mora i naučiti nešto iz pogreške.

Iskreno, još uvijek mislim da je moj život jedan veliki kreten. To se nikad neće promijeniti. Ali moram ga voljeti. Htjela ili ne.

Jer, kako sam i prije napisala samo je jedan. Osim ako vjeruješ u život poslije smrti i te stvari. To jest, ja ne vjerujem pa to sad nije bitno.

Uglavnom, samo je jedan. On se nikad neće ponoviti, ne možeš vratiti vrijeme. Na primjer, ja sad kad ovo pišem, ako pogriješim, mogu obrisati i napisati ispravno. To ne možeš napraviti u životu. Samo možeš naučiti nešto iz pogreške.

Nadam se da ste shvatili što sam htjela reći. A u slučaju da niste... ja nisam prva koja je to rekla, to ćete čuti još najmanje 1000 puta. Ja samo slušam ''odrasle'' i pišem. Hehehehe šalim se.
Sad sam već napisala i ono što trebam i što ne trebam.

Poanta svega ovoga je slijedeća : Život je samo jedan, uživaj u njemu!

Ne gubite vrijeme na gluposti i svađe. Ali zapamtite da sve na ovom svijetu je važno. Najmanja sitnica je važna i može ti promijeniti život zauvijek. Ponekad na loše, ali uvijek sve završi dobro.

Osma stranica knjige ˝Život˝

2009-04-18T15:10:00.001+02:00

Brinem se za svoju budućnost. Kako ću raditi, živjeti? Vjerovatno ću jednog dana imati i obitelji.
Možda će moje dijete ili djeca imati moju bolest. Uh. To će biti gadno. Nadam se da ipak do toga neće doći.

Zašto baš ja? Mogla sam imati prekrasan život, uživati u njemu. Ali naravno, zašto bih ja bila sretna? To je jednostavno nemoguće. I kad jesam sretna, obično sam sretna 5 minuta, i onda se sjetim bolesti, te naravno sva moja sreća ode.

Nikad neću naći dobru stranu moju bolesti! Samo gubim vrijeme. Mogu se sjetiti 1000 razloga zašto je loša, a ni jednog zašto je dobra! Odustajem. Jer ako nastavim pokušavati shvatiti, zašto sam bolesna itd., poludjet ću. Moram se opustiti. Ali ne mogu prestati razmišljati. Opet sam našla razlog, zašto je moja bolest loša. Moram prestati. Napokon. Uspjela sam. Iako samo na sekundu, prestala sam razmišljati. Odličan osjećaj. Iako, malo je čudno kad ne razmišljam. Čudan, ali kao što sam rekla, odličan osjećaj.

Ja ću uvijek razmišljati. Jednostavno, to je tako. Ne mogu prestati razmišljati. Nekad je odlično kad razmišljam, jer prije shvatim neke stvari, a nekad je loše, jer se onda ne mogu opustiti i uživati. Sve ima svoju dobru, i svoju lošu stranu.

Ako bi bilo sve savršeno, to bi bilo čudno. Iako nekad poželim da sve bude savršeno, negdje u sebi ne želim.

Moj život je takav. Ni loš ni dobar. Želim da takav ostane. Ponekad je loš, ali... Evo opet jedne poslovice (iako ih mrzim) ¨Svako zlo za neko dobro¨. To je istina. Kad mislim da je sve pošlo krivo, nešto se prekrasno dogodi, i moj život je opet u sredini.

Život me stalno iznenađuje, nekad ugodno, a nekad neugodno.

Sjetila sam se jedne stvari koja me živcira. Kao što svi znate, ja imam bolest Osteogenesis Imperfecta, a ona utječe na moj izgled. Također i na moju visinu. E sad problem je sljedeći, imam 11 godina a visoka sam samo 1 metar! I onda ljudi misle da imam 2 godine! Naravno, to me jako živcira. Pa, onda im treba 3 sata da napokon shvate da ja nemam 2 godine, nego 11.

Našla sam razlog zašto je moja bolest dobra. Da sam zdrava, išla bih u školu, kao svako dijete. Ali pošto sam invalid školujem se doma. Bolje je školovati se doma. Vjerujte mi, znam to, jer sam 4 godine išla u školu. A sad me nitko ne živcira, nitko ne viče, te nitko ne ometa nastavu.

Nakon 11 godina našla sam razlog zašto je moja bolest dobra. Napokon. Znala sam da postoji. Samo sam ga trebala naći. Čak i moja bolest ima dobru i lošu stranu. Iako,samo jedna stvar je dobra, a njih 1000 loše. Evo još jedna poslovica, (znam, počela sam već i samu sebe živcirat s njima, sorry) ¨Jedan ali vrijedan¨ Ipak te poslovice imaju smisla. Uvijek sam mislila da poslovice nemaju smisla. Mrzim kad sam u krivu.

Mislim, znam da nitko nije nikad uvijek u pravu. Ali, nadala sam se da ću možda baš ja biti prva u povijesti, koja će uvijek biti u pravu. Hehe, šalim se. Kao što nitko nije savršen, tako nitko nije uvijek u pravu.

Razmišljam o ljudima. Drago mi je što se svi razlikujemo. Ne mogu ni zamisliti kakav bi bio svijet da smo svi isti. Vjerojatno bi to bilo malo bezveze. Ništa nas nebi iznenadilo. Kad bi upoznao jednog čovjeka, upoznao bi sve ljude. Ovako, smo svi različiti, i svaka osoba te iznenadi. Iako se ponekad ljudi svađaju, zbog različitih interesa. Naravno, ja ni bilo tko drugi ne mora voljeti isto kao njegov prijatelj, poznanik, obitelj, i tako dalje. Svaki čovjek je jedinstven. Kao što sam rekla, da svi imamo iste interese, svijet bi bio dosadan, uvijek isti...

Stanka

2009-03-23T21:39:00.003+01:00

Odlučila sam da više neću pisati knjigu ˝Život˝. Ali to ne znači da nikad više neću pisati, samo se želim malo odmoriti od svega. Jednostavno još nisam spremna shvatiti neke stvari. Ipak, imam samo 11 godina :)

Stanka je gotova, opet pišem knjigu :) Napokon!!!

Sedma stranica knjige ˝Život˝

2009-03-23T21:31:00.001+01:00

Ne znam više kako da samu sebe utješim.

Jednostavno ne mogu razumijeti šta je dobro u mojoj bolesti. Samo mi otežava život. Znam da imam odličnu obitelj, prijatelje. Ali nedostaje ono nešto. Naravno, ono nešto je zdravlje.
Vjerojatno će ovo zvučati možda malo čudno, ali... mislim da hodanje nije tako bitno. Bar nekim ljudima nije.

Ne mogu zamisliti svoj život bez bolesti. Iako znam da bez bolesti moj život bio bi savršen. Samo bolest me spriječava da to imam. Samo ona...

Sve teže se nosim sa svojom bolešću. Ah... kako mrzim tu riječ ''bolest''!

Bilo bi tako lijepo biti zdrava, normalna. Ali naravno, nisam. Uvijek moram biti drugačija od svih mojih vršnjaka. Iako je nekad lijepo biti drugačiji, većinu vremena nije.

Život nikad nije i nikad neće biti savršen, ali ne smijem zaboraviti da je samo jedan! Iako mi se ne sviđa, te prema meni nije fer. Ali imam samo jednu priliku, imam samo jedan život, da iskusim i naučim sve što mogu i želim. Samo jedanput mogu shvatiti da je život, zapravo divan. Svi ljudi, i sve stvari koje me okružuju su savršene na svoj način. Samo ja nisam savršena na svoj način. Ovo je previše. Moja bolest i život ne mogu shvatiti da imam samo 11 godina. Ne mogu se nositi sa pravim životom. Radije bih živjela u zabludi.

Ja više nemam maštu. U svojoj glavi ja više nemam mali svijet koji je savršen, bez mržnje, svađe, smrti, bolesti. Sve je bilo savršeno u njemu. A sada, jednostavno je nestao. Jedina stvar, koja bi me razveselila, kad bih mislila da je ovo previše i da ne mogu više nastaviti živjeti, ne ovako. Na što ću se sad osloniti?

Shvatila sam da sam počela bolnu tradiciju u mojoj obitelji. Uz sve ovo, mislim da nije bilo potrebno da shvatim to... Uh... prekrasno... naravno da nije... Barem će to dijete imati mene huh? Bolje išta nego ništa.

Iako ja ne vjreujem u poslovice, iskreno, nemam pojma koji je razlog. To je sad manje bitno.
Mali savjet: nikad nemojte misliti da je život užasan, a ni da je super, nekako je u sredini. Vjerujte mi nije ok kad je odličan, jer onda stalno imate osjećaj da će se nešto loše dogoditi, a nije ok ni kad je loš, jer onda izgubite nadu da će se nešto dobro dogoditi. Kao što sam rekla život je u sredini, ni odličan, ni loš, zato i vi budite u sredini.

Mislim da sam se zaljubila... Uh... Nisam očekivala da će se to dogoditi.

Ovo je bezveze. Još mi samo treba da nešto slomim, i onda će moj život definitivno biti najgori ikad.

Počinje škola. Iako ću uskoro završiti 5. razred. Jeeeeej. I onda ću se samo odmarati, igrati simse i pisati knjigu. Neću imati briga, problema. Samo odmor. Napokon.

Ali će mi nedostajati povijest. Predmet u kojem uživam.

Grci i Rimljani su odlični. Nisu dosadni, mislim, nemaju samo umjetnost i ostale dosadne stvari. Htjela bih živjeti u prošlosti. Sa Grcima. To je bio život. Nisi se zamarao glupim problemima. I oni su imali probleme, ali ne glupe probleme. Na primjer, da li ćeš dobiti 5 ili 1 u školi je glupi problem, dok recimo da li ćeš preživjeti to je već pravi problem.

Današnji život je dosadan. Jedino čime se mogu zabaviti je računalom i ostalim stvarima. Drugim riječima, zabavljam se tehnikom.

Ponekad čitam, ima dobrih knjiga, dok druge su užasne.

Vjerovatno svi ljudi to znaju. Ali smo pomalo lijeni da smislimo drugi način zabave. Nije da želim nekoga uvrijediti, ali svi moramo priznati da je to istina. Želimo si olakšati život. Ali nekad si otežavamo život.

Npr, internet. Na njemu možeš naći sve... možda malo previše. Ponekad i ljude koji nisu dobri. Sva sreća, meni se to nikad nije dogodilo, nadam se da ni neće. Ja sam upoznala super ljude.
I nikad nisam požalila što sam počela igrati cod. Ali u svakoj igri, ima par kretena koji ti upropaste igru.

Tako je i sa životom. Uvijek se nađe netko tko ga upropasti.

Bolest nije stvarna osoba, ali mi je upropastila život. Samo ja nisam kriva za nju. Mislim nitko nije. Jednostavno se dogodilo. Na žalost to se događa, svakom čovjeku, barem jedanput u životu. Na nekome se ta stvar/osoba vidi a na nekome, ne.

Šesta stranica knjige ˝Život˝

2009-02-06T22:03:00.001+01:00

Jučer sam sanjala nešto neobično. Zdrava sam (to je isto čudno, jer nikad u životu nisam sanjala da sam zdrava). Čujem kako netko plače. Kad potrčim u tom smjeru, vidim sebe, ali sam bolesna, sjedim i plačem. Kad nešto želim reći, ona druga Ana kaže ''Zašto'' . Ne znam da li se to dogodilo kad sam bila mala, ili je san koji mi nešto želi reći. Moram priznati, san me zadivio. Čudno...

Još uvijek nisam razumjela san. Mrzim kada nešto ne mogu razumjeti. Iako puno stvari ne razumijem, poneke ni nikad neću, ali trudim se da ih razumijem.

Ipak mi se život ne mijenja. Sve je isto. Još uvijek sam bolesna, sretna, zrela, čudna. Neću se promijeniti. Nisam spremna, ne želim se promijeniti. Želim biti zrela, želim gledati obje strane svega. Ne želim vidjeti samo onu dobru, ili samo onu lošu. Želim biti negdje u sredini. Stalno mijenjam mišljenja,pa ispada da ništa mi nije ok. Ali ovo, ovaj život, to mi je ok. Štoviše, ovo mi je odlično.

Život mi prebrzo prolazi. Kao da sam jučer imala 6 godina i mislila da ću ozdraviti. Da samo moram čekati. A sad... Imam 11 godina, i znam da neću ozdraviti. Nije to tako teško prihvatiti. Ali teško je živjeti sa tom spoznajom. Ah...

Htjela bih se samo malo odmoriti od svega: bolesti, ljudi, svijeta. Htjela bih biti dijete. Ja jesam dijete rastom i godinama. Ali u duši i srcu nisam. Svaki dan, pokušavam zamisliti kakav bi život imala da sam zdrava. To nikad neću saznati. Htjela bih samo jednu minutu biti zdrava. Da vidim kakav je to osjećaj. Kako je biti dijete. Jedna minuta... koju nikad neću dobiti.

Ni sama ne znam zašto toliko želim hodati. Vjerujem da nije nešto posebno. Ali naravno ja sam čovjek... a čovjek uvijek želi ono što nema. To je jednostavno tako.
Ne znam šta će se dogoditi u budućnosti. Jedno je sigurno: neću ozdraviti. Osim ako se dogodi čudo.

Pokušavam gledati nešto dobro u bolesti. Još ne znam da li ima nešto dobro. Mislim istina to je iskustvo, ali to iskustvo ću imati cijeli život. Tako da donekle i nije iskustvo. Izgleda da dobre strane nema. Možda je ova knjiga dobra strana.

Nemam život kao svi ostali. Ali moj život nije tako loš. Imam prijatelje, obitelj... Koji su uvijek tu za mene. I ja se nadam da će i uvijek biti.

Sva sam zbunjena. Ne znam više šta je dobro, loše. Ah... Ne mogu razumjieti svoj život, svoju bolest, pa ni sebe. Ne znam šta da mislim.

Ponekad mislim da je sve ovo samo san, i da ću se probuditi. Ali nisam. Ni neću. Jer ovo je stvarno. Iako imam nešto što moji vršnjaci nemaju. Imam svoju bolest.

Prije par dana sam gledala neku emisiju o ljudima koji su stvarno niski. I onda sam se poslije zapitala: komu je teže, meni, koja sam donekle visoka i ne mogu hodati, ili njima koji su niski a mogu hodati? Mislim da nam je jednako teško. Iako oni žive samo do 30 godine pa im je u tom slučaju puno teže.

Zašto mi jednostavno netko ne kaže odgovore na sva moja pitanja? To bi bilo super. Ali naravno bilo bi, a nije.

Imam osjećaj da ću cijeli život tražiti odgovore, koji možda ni ne postoje. Vrijedi pokušati...

Ne znam više zašto sve ovo radim. Pišem,razmišljam. Ne shvaćam svijet, život, ljude, sebe... Kao da ništa nema smisla.

Sve se događa tako brzo. Možda je bolje što se ne ponašam kao moji vršnjaci. Prije sam shvatila neke stvari. Dok će oni kasnije. Ne razmišljam samo o zabavi i školi. Razmišljam i o životu, sebi, bolesti... Svemu.

Valjda će sve na kraju biti dobro. Donekle. Ako moram imati bolest, bolje onda da uživam s njom, koliko god to čudno zvučalo.

Mogu raditi neke stvari koji oni ne mogu... Kao na primjer pisati ovu knjigu, razmišljati kao odrasla osoba. Također oni nisu niski... Iako nije baš uvijek lijepo biti takav, ima svoje prednosti.
Valjda sve ima svoje prednosti. Pa čak i bolest.

Nemam život i uspomene kao oni. Oni su naučili hodati sa 1-2 godine,a ja tek sa 10. Bar sam bila svjesna što sam napravila. I bio mi je to veći uspjeh nego njima. U tom trenutku bila sam uzbuđena i sretna.

Sretna Nova godina

2008-12-31T23:58:00.001+01:00

Svima sretna Nova Godina!

Peta stranica knjige ˝Život˝

2008-12-25T09:32:00.001+01:00

Puno puta sam to napravila. Istog trenutka kad sam rekla to, požalila sam. E pa sad onaj malo teži dio. Treba se ispričati. Roditelji me uče da znam oprostiti, također i tražiti oprost. Lakše je reći nego učiniti. Treba imati hrabrosti da to učiniš. Kad stvarno i iskreno požalim, kad i sama znam da sam pogriješila i savjest mi ne da mira, reći oprosti ne predstavlja nikakav problem, štoviše ta riječ mi je kao "Dobar dan". Nikad ne mogu reći oprosti, ako to stvarno ne mislim. Ako to i napravim, ionako neću to zaboraviti. Ne isplati se.

Dugo nisam pisala. Nisam imala razloga. Valjda. Izgleda da se moj život mijenja... Usredotočena sam na stvari koje se ne tiču bolesti. Ne znam da li je dobro što sam se malo upustila, ili nije dobro što nisam više tako usredotočena na bolest, i ne pazim na svaku sitnicu.

Jedan prijatelj me zapitao: "Ana, da li bi se zadovoljila time da budeš zdrava, ali samo inteligentna?".Nisam znala šta da mu odgovorim. Mislim da bi ipak na jedan dan to morala iskusiti, i tek onda odgovoriti.

Upravo sam shvatila nešto. Bol nikad neće proći, ali život hoće. Bolje da uživam u onome što će proći, nego da se mučim s onim što neće. Ne znam šta će se dogoditi. Ali mogu odlučiti da li ću biti sretna ili tužna. Biram sreću. Imala sam težak život, ne jako težak, ali težak.

Vjerojatno ću zauvijek sjećati se ove knjige, prošlosti. Možda ću zauvijek biti zrelija. Možda ću zauvijek gledati negativnu stranu, a ne pozitivnu. Možda ću... Sve je možda. Ali jednu stvar znam, život je preda mnom, nemam vremena za sažalijevanje.

Bolest ne mogu otjerati, nadmudriti, pobijediti. Mogu živjeti svoj život. Vlastiti. Bez bolesti. Naravno, do kraja života bit ću ograničena, fizički. Ali ne i psihički. Ne u mašti, u mislima... U pravom životu.

Sama sam počela uočavati promjene na sebi, ne fizičke... Drugačije se ponašam. Životna razmišljanja su ostala ista, donekle, nekako su vedrija, sretnija, bolja.

Vjerojatno bolest nije nesreća, nego sreća. Imam iskustvo koje ne doživi svako.

Već svima poznato pitanje "Zašto?" Ne znam. Ne želim znati. Da li ja mogu biti dijete? Da li sam uopće spremna postati dijete?

Upravo sam doznala da mi je umro prijatelj... Valjda od starosti, ali to mi sada nije bitno. Samo želim da nikad nitko ne umre. Iako je on bio jako stariji od mene, voljela sam ga. Sad znam zašto se svi vole družiti sa svojim vršnjacima. Oni ne umiru, bar ne od starosti.

Cijeli ovaj mjesec mi je nekako bezveze. Boli me ruka i noga, zbog ovog vremena. Još je toplo a Božić se bliži. Stvarno bezveze. Pa sam se prehladila. I sad ovo... A sad ako mi netko kaže da bi trebala biti vesela, onda stvarno... U tom slučaju službeno je prosinac glup mjesec.

Napokon kad me više ne dira bolest, i idem prema boljem, se dogodi ovo. Nemam sreće. Uvijek je nešto, što me opet vrati u ona razmišljanja. Kojima se pokušavam oduprijeti. Kao da su mi suđena. Ne znam više šta da mislim, radim, osjećam.

Je l' se to meni samo čini, ili ja imam normalan život? Jer razmišljam o normalnim stvarima.

Sviđa mi se jedan dečko. Ali mislim da se ja njemu ne sviđam... Zbog bolesti. Jer nisam kao sve ostale cure. Vjerojatno ne mogu raditi neke stvari. Pa to otežava situaciju.

Ah, znala sam da će jednom doći vrijeme. Kad ću jednostavno biti normalna. Ne mogu ostati dijete? Iako je i to teško, ali mislim da će ovo biti još teže.

Kao da prelazim stepenice. Svaka je stepenica sve strmija, i svaku teže prolazim. A do vrha treba doći. Isplati se. Valjda. Izgleda da sam ja još od njega daleko. Godine prolaze dok se ja borim sa stepenicama. Kao da me žele baciti sa sebe. A ja moram ostati na njima. Vjerujte mi, teško je. I puno puta zastanem i pitam se zašto uopće idem do vrha. Da li se isplati. Jer ipak ne znam šta me očekuje. Sreća ili nesreća, dobro ili zlo. Dok ponekad imam takvu vjeru, znatiželju i upornost, pa samo idem. Bez odmora. Bez ičega. Ali ponekad dođe ona... Bolest. I stalno me gura dolje. Sve rijeđe se to događa. Na početku neprestano bi dolazila. Izgleda da joj se mogu oduprijeti.

Četvrta stranica knjige ˝Život˝

2008-12-14T14:37:00.001+01:00

Ali kad to napraviš, kao npr., ja sam morala u bolnicu da mi stave gips, nisam se protivila, to sam napravila i bilo mi je bolje, a sad kad imam 11 godina na samu pomisao da idem doktoru se uplašim, mislim da sam osjećala bol, ali sam živjela s njom, podnosila sam je, nisam se bunila, da to nisam radila vjerovatno danas ja ovu knjigu ne bi pisala, jer bi bila u gipsu. Ima logike. Zar ne?

Jednostavno moraš trpiti neke stvari dok one ne odu. Možda rezultata nećeš vidjeti odmah, nego tek nekoliko godina poslije.

Hm, nisam znala da ja vjerujem u to. Izgleda da ću otkriti puno stvari o sebi, koje i sama ne znam. Sreća za mene ne postoji. Ili se nešto dogodi ili ne. Sve je logično. Samo tu logiku treba naći. Ja sam dobila svoju bolest, to nije nesreća, dobila sam je s razlogom. Kojim, to još nisam razumijela.

Za gotovo sve stvari odgovoran je čovjek. Ali za neke nije. Mislim da čovjek odlučuje kako će provesti svoj život, u što će vjerovati itd., nikad ne smije reći da ga netko na nešto tjera. Ako to učini lagat će, i to će duboko u sebi znati.

Mrzim ljude koji lažu. Iako je to grijeh, ne gledam to sa kršćanske strane, to je uvreda, i boli više od istine. Nemam namjeru nikad je upotrijebiti. Kažu da istina boli, vjerujem da ne boli više od laži. Iako roditelji odgajaju djecu, sama djeca, bez obzira koliko mlada bila, sama odlučuju što će raditi, misliti, vjerovati. Nažalost sve više djece nema roditelje koji će ih samo usmjeriti, samo to, ali to je važno. Nemaju roditelje koje će im reći da će sve biti dobro. Malo ljudi to ima. Ja sam jedna od onih malobrojnih koji to ima. Zahvalna sam na tome. Osjećaš se super nakon tih riječi. Iskusila sam to. Riječi bole, i daju nadu.

Ubojstva, ratovi, stvari koje ja ne razumijem, nemaju razloga i logike. Neobjašnjiva su. Područje, slava, mržnja, to nije razlog da se oduzme nedužni život. Osoba koju netko voli, ne može se zamijeniti. Djeca nisu dio okrutnog svijeta, samo se igraju, a ipak, oduzme im se život.

Meni se nije oduzeo život, oduzelo mi se nešto što nikome nije bitno, što je svima normalno. Meni se oduzelo zdravlje. Bez razloga, nitko to nije htio, nitko nije kriv. Oduzela mi je priroda i život. Ja živim donekle normalno, ali ne živim život kao većina ljudi. Žalim zbog toga. Ali to me čini, jedinstvenom i posebnom. Da li to vrijedi isto toliko kao i normalan život? Ja ne mogu prosuditi. Na neki način ja tu jedinstvenost skupo plaćam. Zbog miješanja gena, skupo plaćam jedinstvenost. Puno puta poželim nestati. Vratiti se živa i zdrava. Normalna djevojčica od 11 godina. Želim nositi suknje kao sve moje vršnjakinje. A to se samo događa u mojim mislima i mašti. Sve što napišem u ovoj knjizi svodi se na bolest. Sve se vraća na upravo nju. Na onu koju zagorčava život, na onu koja je uvijek tu prisutna, na onu nepobjedivu koja nikad ne nestaje.

Ujutro kad se budim, ne pomislim na to da li ću imati super dan ili ne, da li ću doživiti nešto nevjerojatno. Pomislim na nju. Na to da li ću pasti, slomiti nešto, biti u gipsu, poskliznuti se. Evo i one loše strane bolesti koja uglavnom je uvijek tu, i pobjeđuje onu dobru.Nevjerojatno kako čovjeku misli mogu cijeli život biti usmjerene na samu jednu misao. Ali naravno, ta misao me prati cijeli život. Pa jednostavno misliš na nju. Stalno, uporno, nesvjesno.

Čovjek radi neke stvari nesvjesno. Samo ih učini, bez razmišljanja. Uglavnom, požali zbog toga. To nije dobra osobina. Zbog toga, najčešće povrijedi svoje bližnje, i kaže nešto što ne bi smio. Puno puta sam to napravila. Istog trenutka kad sam rekla to, požalila sam.

Treća stranica knjige ˝Život˝

2008-12-13T21:26:00.001+01:00

Iako sam imala ponudu, da otiđem jednom svećeniku za kojeg govore da može izlječiti, odbila sam. Možda sam već onda voljela svoju bolest. Nisam sigurna. Ja jednostavno ne mogu zamisliti kako bi živjela i ponašala se bez bolesti. Ne znam,možda sam mogla biti zdrava. Ali to sigurno ne bi ništa promijenilo. Mislim, promijenilo bi nešto, ali sve moje vrline, mane, životne navike i razmišljanja, osjećaje, mislim da to ne bi promijenilo. To je meni najvažnije.

Roditelji su me učili da bogatstvo itd., nije važno nego ljubav, sreća, itd. Pa i kad samo pomisliš, ako bih i imala ne znam kakav novac, to mi ne bi pomoglo da dobijem zdravlje. Ima logike, samo moraš to gledati sa one prave strane.

Moja razmišljanja o životu sa vremenom su se promijenila. Iskreno moj opis život je oduvijek bio ovo: glup, ružan, težak. Ali više tog opisa nema.

Već imam 11 godina, očekuje se da se malo osamostalim. Ali vjerojatno sam previše vezana za svoje roditelje. Naviknuta sam na to da oni uvijek budu uz mene. Zar ne bi svi roditelji to trebali činiti? Ili možda griješim? Nisam sigurna. Jednog dana ću valjda saznati.

Ah, jednom ću naći odgovore na sva pitanja koja si postavljam. Odgovore ću naći poslije, sada nije vrijeme za to. Puno je trenutaka kada razmišljam da li ja sve to mogu podnijeti i živjeti s tim. Izgleda da ipak nemam izbora, hoću ili neću, ionako moram.

Baš jučer je bio jedan takav trenutak. Prije spavanja. Samo razmišljam i plačem. Ne zvuči sjajno, pa i nije. Ali kako sve to razmišljam, imam 11, takvo razmišljanje mi ne bi smjelo pasti na pamet, još manje razmišljanje o tome. Da li je moj život tako težak i bolan, ili ja to samo umišljam? Još jedno pitanje bez odgovora. Jednostavno nemam snaga ni volje ponavljati isti dan 100 puta. Nema ono nešto u meni. Nešto što bi me tjeralo da napravim stvar koju nikad ne bi zaboravila. Znam da je meni na neki način lijepo. Znam da ima bolesti gore od moje. Jako težih, bolnijih i žalosnijih. Ali ja ne mogu vidjeti gore od moje bolesti. Znam, a ne mogu zamisliti. To je pomalo čudno. Toliko stvari želim napraviti, imam nadu, ali ipak znam duboko u sebi da ja samo maštam, znam da se to nikad neće dogoditi. Pomalo me ta misao plaši.

Ipak čovjek ne može učiniti sve što poželi. Ne može… Svi moji snovi su jednostavni, a istovremeno i komplicirani. Ja se zamaram s malim sitnicama, koje nikad nisu bitne u životu. Ljudi imaju gorih problema, a ja se žalim. To ne želim činiti, ali činim.

Pa da ne pomislite da je sve sjajno, evo došlo je vrijeme kad nemam visoko mišljenje o svojoj bolesti. Zašto ja? Jednostavno pitanje, ali bez odgovora. Te dvije male riječi mogu nanosti neopisivu bol. Puno puta sam iskusila fizičku i psihičku bol. Ljudi kažu da je nitko ne može podnijeti. To je istina, govorim iz vlastitog iskustva.

Kad sam bila mala, vjerovala sam da ako ne pokažem patnju i bol, da će bol nestati. Vjerujem da to nije istina. Ali kad si dijete moraš u nešto vjerovati. Zar ne? Možda bol zapravo i ne postoji. Možda smo mi to sami stvorili. Stvorili smo nešto što nam, u svakom pogledu, ne pomaže. Na primjer: kad si novorođena beba, plačeš, ali ne pokazuješ bol. Ne protiviš se ničemu. Ionako ovisiš o svojim bližnjima.

Druga stranica knjige ˝Život˝

2008-12-12T17:23:00.001+01:00

Volim ih najviše na svijetu. Sretna sam što sa njima imam prijateljski odnos, pa im kažem sve. Nitko nema tako dobre roditelje kao ja i moj brat. Pa i brat mi je najbolji prijatelj, iako se ne ponašamo blisko, ipak se volimo. Valjda.

Mrzila sam svoju bolest 11 godina, ali kad živiš s nekim 24 sata 365 dana na godinu i tako 11 godina, zavoliš ga na neki način. Ona je moja cimerica, ona zna sve o meni, kao i ja o njoj. Mislim jedem s njom, pišem sad ovo s njom, idem spavati s njom. Sama nisam mogla vjerovati kad sam ja nesvjesno rekla "Volim svoju bolest…" Nisam ni sanjala da ću tako nešto jednog dana reći i osjećati neku ljubav i sreću prema svojoj bolesti. Mislila sam da poznajem samu sebe, ali ipak sam sebe nekad iznenadiš, u mom slučaju šokiraš. Ali ipak na neki način drago mi je što imam bolest. Ona me čini posebnom. Jednostavno, volim svoju bolest. Ona je sastavni dio moga života. Nikad neće otići. Na neki način ja ne želim da ode. Iskreno, da sad naprave lijek za moju bolest, ne bi ga uzela. Ako sam se već rodila sa tom bolešču bit ću s njom do kraja svog života. Ne želim da mi sad netko uzme bolest. Ona je moja najbolja prijateljica. Pa nitko ne bi poželio da njegova/njezina prijateljica ode. Ah, stvarno neki osjećaji te iznenade, na neki sretno-loši način. Ali kako mogu zavoljeti nešto što mi zagorčava život, i stvar koja mene čini invalidom? Ja tu stvar volim. Zašto , to stvarno ne znam. Meni jako poznata riječ: invalid, malo prije spomenuta. Ja sama sebe nazivam invalidom, jer to jesam, nema potrebe skrivati nešto što jednostavno jesi.

Puno ljudi sakriva se od istine. Mislim da to nije pametno, ionako tako problem neće nestati. Pokušala sam to jednom napraviti. Ništa nisam time postigla. Zašto raditi istu pogrešku 2 puta.

Još jedna želja, koju nisam prije spomenula je sljedeća, želim postati psihologica. Pomagati djeci koja su bolesna kao i ja. Vjerujem da nije pravedno govoriti nešto o nekoj stvari koje osobno nisi doživio. Ako to neko radi zato jer nekome želi pomoći (kao moji roditelji) to mi već ima logike. Ali govoriti nešto što ne znaš, to je već druga priča.

Nikad neću moći reći da sam zdrava. Ali riječi koje malo djece zna ili uopće pomišlja na nju, ja se tom riječi ponosim na neki način. Ta riječ je: bolesna, pa i invalid. Vjerojatno, ja sam na neki način odrasla osoba. Imam probleme osim škole, ljubavi (počele su me hvatati prve simpatije) imam još jednu malu brigu. Moram paziti da nešto ne slomim. Samo da spomenem nisam ništa slomila već 5 godina, otkad sam krenula u školu.

Školujem se kod kuće. Baš mi je super.

Danas su mi javili da sam dobila 1. mjesto na natječaju "Volim svoju obitelj". Učiteljica me pitala prije nekih mjesec dana da li ću sudjelovati na natječaju, i napisati esej "Razlikuje li se današnja obitelj od one iz prapovijesti". Naravno, pristala sam. Vrijedi pokušati. Zar ne? Nisam se previše nadala. Samo malo. Ipak konkurencija je bila velika, sve osnovne škole iz Hrvatske. Naravno, odmah sam pomislila: "Ma nema šanse da ja budem prva, neću uspjeti ni u prvih 100." I evo , rekla sam da neću uspjeti, i ispalo je suprotno. Tako je uvijek. Mogla sam i misliti da će tako ispasti. Sad ću uvijek misliti da neću uspjeti, i naravno ispast će suprotno.

Vjerujem u Boga (vjeronauk mi je najbolji predmet) ali ne vjerujem da postoji čovjek koji bi izravnao moje kosti i učinio me zdravom.

P.S. 1. i 2. stranice su povezane...tako da se ne zbunite.

Prva stranica knjige ˝Život˝

2008-12-11T18:54:00.003+01:00

Život

Napisala: Ana Džinić

Iako imam sve što bi jedno dijete moglo imati i poželjeti, nesretna sam. Imam jednu prazninu u svom srcu, koja nikad nije i nikad neće biti popunjena. Tu je trebalo biti zdravlje. Ja mislim. Život je čudesan. Pitanje koje si ja uvijek postavljam je zašto ja, zašto za moju bolest nema lijeka, jednostavno zašto? Moj cijeli život se vrti oko bolesti. Ja to više ne želim. Možda da je moja bolest česta ili da sam je naslijedila od jednog svog pretka. Ali nisam naslijedila bolest, iz meni nepoznatih razloga ja je imam. Ja sam premlada da sve to pitam i da na sve nađem odgovor.

Kad sam bila mala, mislila sam da ću jednom ozdraviti, da ću živjeti kao i svi zdravi ljudi, postavila sam si 4 želje koje imam namjeru ostvariti. Te želje su: napraviti tri-četiri koraka, sama otvoriti vrata, stati na noge, i naravno ozdraviti. Zadnju želju nikad neću ostvariti, ali ostale 3 sam ostvarila.

Život je težak, saznala sam to odavno. Ne želim tako zrelo razmišljati, ponašati i stalno biti napeta, nikad nisam opuštena, nikad nisam doživjela minutu u svom životu a da ne mislim na bolest, na način kako ću sići sa stolice a da ne padnem, da se ne poskliznem, da ne siđem prebrzo i jednostavno izgubim ravnotežu i nešto slomim. Možda moje ponašanje ne djeluje tako oprezno, ali takva jesam.

Ah… Ljudi imaju savjest koja ih stalno podsjeća na grijeh koji oni uporno zanemaruju. A ja imam savjest i jedan mali glasić koji me stalno podsjeća na bolest. Čak i kada za tim nema potrebe, kad pazim a istovremeno sam vesela. Ne znam više razloze zašto se sve događa.

Ne znam da li će moje dijete, (ako ću imati svoje dijete, ne posvojeno, bojim se da neću moći roditi) naslijediti moju bolest. Tom djetetu će biti lakše nego meni. Ono će imati mene, ja ću znati sve što će prolaziti. Moći ću mu reći ˝Znam kako ti je˝, i to ću doista misliti. Iako meni roditelji govore to isto, znam da to nije donekle istina, pomalo me razumiju, ali ne potpuno.Znam da to rade zato jer me vole i samo žele da budem sretna. Drago mi je što to rade. Nikad ništa ne očekuju od mene osim jedne stvari… Žele da budem sretna.

Malo mi smeta što sve stvari sam sad shvatila a ne sa 30 godina, kao i svi drugi ljudi. Ali to je i dobro. Jer ću paziti na to u budućnosti. Možda nikad neću proći neprimjetno, biti ista kao i svi moji vršnajci. To nikad neću biti. Ali prihvaćam samu sebe kakva jesam.

Malo da promijenim temu. Igram jednu igru preko Interneta na računalu. Call of Duty 4 Modern Warfare.Iako ih ne poznajem našla sam prave prijatelje. Pa ima i jedan klan CTN. Ja sam CTN-J (J=junior). Stekla sam mnogo prijatelja. Ne poznaješ ljude, a ipak ih zavoliš, i s njima postaneš prijatelj. Drago mi je što sam ih upoznala. Stvarno su pravi prijatelji.

Naravno 2 najbolja prijatelja koja nikad neću izgubiti su moji mama i tata. Moji roditelji koji su uvijek tu za mene, oni bi sve učinili za mene, kao i ja za njih.Zahvalna sam im na tome što me nisu ostavili (kako to neki roditellji čine).

Moj prvi post

2008-12-10T20:10:00.003+01:00

Bok! Evo kao što i sam naslov ovog posta govori, ovo je moj prvi post. E pa da se upoznamo: ja sam Ana, živim u mjestu pokraj Čakovca. Imam 11 godina. I sad onaj pravi razlog zašto ja uopće imam ovaj blog. Imam bolest Osteogenesis Imperfecta, tj. bolest staklenih kostiju. Ne mogu hodati. Pa, ponekad mi bolest smeta, i sama znam da je život s bolešću težak. Prije nekih 2-3 mjeseca, ja sam počela pisati priču, o svojem životu. Pošto govori o životu knjigu sam nazvala ˝Život˝. Na početku, jedini razlog za pisanje knjige bio je taj što sam se poslije pisanja, to jest, poslije kad sam prenijela svoja razmišljanja na papir, osjećala bolje. Ali sad želim pomoći ljudima koji imaju moju bolest. To je to za sad. Za nekoliko dana ću na blog staviti knjigu koju pišem. Pozdrav!