34. stranica knjige ˝Život˝

Škola je počela.

Za mene, nastava je počela tjedan dana kasnije nego za ostalu djecu. Razlog? Profesori se nisu mogli dogovoriti oko rasporeda. Naravno, meni to nije bio problem no još uvijek nisam sigurna da li ću morati nadoknaditi taj jedan tjedan ili ne. U svakom slučaju, preživjet ću.

Usprkos svim onim noćnim morama o činjenici da sam sad osmi razred i početku škole općenito, shvatila sam da se ništa nije promijenila. Dobila sam novu učiteljicu iz geografije, no predmeti su isti i sve ostalo je isto. No, mislim da se ja osjećam drugačije. Ponekad, zastanem u svom danu i pomislim, "Čovječe, sad sam osmi razred!" Srednja škola nije više tako daleko. Upravo zbog toga ću se ove godine potruditi ekstra više da uspijem u svom naumu upisivanja u Opću gimnaziju. Ipak, zasada, jedino što mogu je čekati i vidjeti kako će se situacija razviti.

Još petnaest dana do mog rođendana. Odavno sam prestala slaviti rođendane, a ni poklone baš ne tražim, pa je uzbuđenje oko toga malo splasnuto, ali raduje me činjenica da ću biti malko starija. Čudno, zar ne? Kad si mlad, onda sve što želiš je biti stariji, a kad si stariji, onda bi se najradije vratio u svoje djetinjstvo. Kao što sam rekla, čudno.

Nekako mi vrijeme brzo leti. Kao da smo tek jučer slavili Novu godinu a eto, već se nalazimo u rujnu. Još uvijek ne mogu odlučiti da li je to nešto dobro ili loše. Možda pomalo od oboje.

Opet mi ponestaje sna. Satima ležim na kauču navečer a nikako ne mogu zaspati. Ili se probudim usred noćii. Baš i nije najbolja stvar na svijetu.

Lizli (pas) je bio obolio. Samo je cvilio, nije se micao ili reagirao kad smo ga zvali. Sakrio se ispod kreveta i tamo ostao ne znam kako dugo. Na kraju ga je brat odveo u dnevni boravak. Usred noći, morala sam mu pustiti da mi liže vodu iz ruke pošto ovako uopće nije htio popiti vodu ili jesti a već je bio i dehidrirao. Sljedeće jutro, tata ga je odveo veterinaru. Dijagnoza? "Nešto ga boli." To su točne veterinarove riječi. Šališ se!? To smo i mi, obični smrtnici, skužili... Kako genijalno, a? No, sav sarkazam na stranu, dobio je par injekcija u dupe i priča je završila s tim da uopće nisi mogao vidjeti da ikad nešto i nije bilo u redu s njim.

Počela sam pisati za jedan portal.

Sve je to započelo u kolovozu kad sam im ja dala link svog bloga preko Facebooka. Tada sam dobila ponudu koju nisam mogla odbiti. Pisati za njih. Prilika je bila bolja i posebnija tim više što imam toliko godina koliko imam. Moram li napomeniti da sam ju prihvatila?

Stvari idu glatko, sviđa mi se pisati za njih. Jedan članak je otišao online sedmog rujna, a drugi bi trebao biti gore u utorak ili srijedu. Posebno mi se sviđaju one sitne riječi u donjem desnom kutu. "Tekst isčrčkala: Ana Džinić". Ajde, ni to nije tako super koliko činjenica da mi je prezime dobro napisano. Zvuči bez veze, ali da vi znate koji su to problemi... Tsk. Ne razumijem zašto ljudi uporno tvrde da bi moje prezime trebalo biti pisano sa slovom Đ. Mislim, ne da se pravim pametna, ali mislim, samo mislim, da znam kako napisati svoje vlastito prezime... Razumijem, bosansko je i ne čuješ ga, bar u mom kraju, svaki dan ali voljela bih kad mi određeni ljudi ne bi tvrdili suprotno. Uvijek moram napomenuti da je Dž a ne Đ, a to ti pomalo i dosadi kako godine prolaze. Još gore, kad i kažem sve to, a onda odem liječniku i vidim gore, velikim, crnim slovima ANA ĐINIĆ. Ljudi... Mislim... Ozbiljno? Stvarno? To čak i ne izgleda dobro. Đinić. Fuj. Tanko i s nekim bezveznim crticama. Ako ništa drugo, možda bih trebala biti sretna što nemam nekakvo komplicirano, dugo ime, već sam samo Ana. S druge strane, sumnjam da je moj brat, tada samo star dvije godine, osam mjeseci i devet dana znao bilo kakva komplicirana, duga imena. Možda i jest ali je mali gad znao da će u godinama koje nadolaze vikati, derati i šaptati ta tri slova samo da me naljuti bezbroj puta. Da, zaista, moj brat je odabrao moje ime. Eat your heart out!