Voljela bih se odseliti. Ne mislim negdje u Ameriku kako bih tamo mogla postati slavna pjevačica ili glumica, već negdje u Vinkovce ili Zagreb. Otići odavde, smiriti se i započeti sve iznova. Možda zvuči jadno, pošto mi je tek trinaest i moj život doista nije tako loš, ali ne mogu a da ne mislim kako bi mi negdje drugdje bilo bolje. Vjerojatno samo to umišljam i čak da se odselim, bilo bi mi jednako, ali taj neki dio mene bi volio otići, putovati po svijetu a onda se napokon smiriti u jednom od spomenutih gradova. To svi žele, zar ne? Otići, putovati, smiriti se, započeti obitelj i karijeru. Ali koliko njih to zapravo uspije? Hoću li ja uspjeti? Ne znam, iskreno, ali mogu se nadati da hoću.
Sad se možda pitate zašto sam baš izabrala Vinkovce i Zagreb kao moguće opcije ako ću se ikad odseliti.
Vinkovci. Ah, Vinkovci. Moj otac je iz tog prekrasnog grada i uvijek me nešto vuklo tamo. Ljudi su ljubazniji, grad lijepši, opcija je više... Naravno, kad bih tamo stvarno živjela, vjerojatno bih mislila da su ljudi najgora vrsta kretena, da ima i ljepših gradova, a da opcija i nije tako mnogo. Zar to ne mislimo svi mi o svojem rodnom gradu u jednom trenutku života? Ali, zasad, Vinkovci su u mom pamćenju zabilježeni kao jedno čarobno mjesto gdje sam provela svoje zimske praznike i gdje ću, vjerojatno, provesti sve svoje zimske praznike dok ne diplomiram i doživjela par svojih najboljih dana.
Potom, Zagreb. Glavni i najveći grad Hrvatske. Ta je činjenica manje bitna u mojoj glavi. Kao što je manje bitno da je grad pun nepristojnih debila i da se tamo događa najviše sranja... Ono što je bitno da sam tamo provela većinu svog života. Prvo rođenje i ostanak u bolnici do trenutka kad sam imala dva mjeseca, zatim terapija, a na kraju moja rodbina koja tamo živi i eventualni posjeti njima. Najveći i najbitniji dio mog djetinjstva, a i života, provela sam u Zagrebu. Točnije, u Klaićevoj bolnici. Kao da se sve to tek jučer dogodilo, a u stvarnosti, sve je to nestalo kad sam napunila sedam godina. Nedostaje li mi sve to? Oh, da. Zaboga, da. Usprkos paklu koji sam tamo pretrpjela, Klaićeva bolnica će zauvijek ostati moj drugi dom, a time i Zagreb. Što mi je zaista tamo nedostajalo? Stekla sam prijatelje, naučila stvari, čitala magazine i snivala o tome kako će moj život biti bolji kad odrastem. Bila sam hrabra, snažna, uvijek sa smiješkom na licu i prokleto ponosna, prkosna i tvrdoglava. Prijelomi su bili česti, kao i stalno vađenje krvi i pretrage, ali s njima sam naučila biti hrabra. Ti prijelomi mi uopće nisu smetali. Naravno, boljelo je, ali, podarili su mi jedan dio mene koji je cijeli načinjen od zagrebačkih iskustava. S obzirom na sve to i usprkos tome kakav je Zagreb grad, voljela bih tamo živjeti. Doista bih voljela.
Danas mi je pala na pamet interesantna stvar: moje vjenčanje. Naravno, ako će ga ikad biti. Opet trčim pred rudo, znam, ali shvatila sam da o tome apsolutno nikad nisam razmišljala. Ozbiljno. Ni jednom. Navodno djevojčice samo o tome i sanjaju, a ja, eto, mogla bih i manje mariti. Ne znam zašto. Vjerojatno zato što me nije briga kako će se to dogoditi, već kad. Pomalo postajem opsesivna s vremenom, naprosto sve u svome životu želim pravilno rasporediti te isplanirati i pripremiti se za to, iako to nikad neće, u potpunosti, biti moguće. Ne mogu si pomoći, kao i s tim kad nešto uzmem pa stavim nazad, ali ne baš na isto mjesto, pa onda petnaestak minuta kriomice pogledavam prema toj stvari, do trenutka kad se napokon ne predam i jednostavno pravilno složim tu stvarčicu. Kao i s epizodom opsesije s vremenom i problemom s naočalama i kutijicom, te navike se ne mogu riješiti. Sve te navike pokupila sam nakon što sam službeno postala tinejdžerica, odnosno, nakon svog trinaestog rođendana, pa nisam sigurna da li je to zato što postajem starija ili je sve to samo slučajnost. Nisam baš čvrsta vjernica u slučajnosti, doduše, držim se više onog "Ili je, ili nije" stila života. Također, događa mi se još jedna čudna stvar. Naime, kad pišem test, dogodi mi se da mi pogled padne na neko određeno pitanje, a ja sam u stanju točno reći prvo slovo odgovora, stranicu u udžbeniku gdje to piše, redak u kojemu je ta riječ i stil kojim je pisana, no nikako se točno ne mogu sjetiti o čemu se radi. To mi se jednom dogodilo pod testom iz Tehničke kulture i umalo sam poludjela. Sva sreća pa sam se kasnije sjetila. Da, pomalo je fora, ali više je iritantno nego super. Radije bih se sjetila cijelog odgovora nego se sjetila polovice pa provela ostatak sata sjedeći i buljeći u to pitanje jer me stalno kopka.
Za dva dana i dva mjeseca će mi biti 14. rođendan. Radujem se činjenici da ću biti malko starija i nadam se da će vrijeme brže proći, ali opet, to znači da će i škola brže doći, tako da... (Da, sad sam rimovala "proći" i "doći", no potpuno nenamjerno, kunem se!)
Danas sam bila igrala Call of Duty i naravno da se morao naći jedan kreten koji se zalijepio za mene. To sve seže do prije nekih tjedan dana, kad me neki lik upozorio da je neprijatelj na gornjem katu kuće u kojoj sam trenutno bila a zatim, kad sam neprijatelja ubila, nasmijala sam se i zahvalila sam mu se, pa su neka dva kretena počela s forom da smo zajedno, a lika nikad prije u životu nisam vidjela... Uglavnom, danas je jedan od tih kretena opet igrao, pa je opet počeo s tim da sam u vezi s onim likom koji me upozorio, no kad mu je jedan od ljudi iz mog klana rekao, šaleći se, da sam zapravo s njim, zašutio je... Naravno, ni to nije dugo trajalo, kad me počeo ispitivati o mojim godinama. Nemam dobrih iskustava s tim da kažem nekome moje prave godine, pa sam šutjela, no on je navaljivao. Drugim igračima, kao i meni, je to dojadilo pa sam mu rekla da mi je danas 67. rođendan. Odjednom, napisao je "ne vjerujem ti" a ja sam se morala suzdržati a da mu ne napišem da li zna što je to sarkazam. Mrzim kad to rade jer se onda osjećam krivo kad drugi igrači moraju slušati o tim glupostima, iako, priznajem, nekad mi je to godilo, kad sam imala nekih deset ili jedanaest godina. Bila sam mlada i glupa, okej?! Skrećem s teme... Iskreno, nikad ne bih ni igrala COD da nije trenutaka poput onog danas kad je taj isti kreten napisao nekome liku s nickom "medo" nešto u stilu: "ej medo gdje sam ja tebe prije vidio?", a onda je neki drugi lik odjednom ispalio "zoo?" Umirala sam od smijeha deset minuta nakon toga.
Ja sam uvijek sanjarila o tome da proputujem svijet, da živim negdje drugdje.. Mogla bi reći da mi se dio tih snova i ostvario - živjela sam u Zadru, Zagrebu, pa u Splitu i evo me sad u malom gradiću pokraj jedne rijeke :) Putovala jesam, London, Pariz, Beč, Prag.... ali nadam se da taj dio mog života još uvijek nije gotov :)
OdgovoriIzbriši