32. stranica njige ˝Život˝

Danas sam bila čitala stranice na svojem blogu (pod time mislim na "O Osteogenesis Imperfecta" i "Kako komentirati") i primijetila sam da je "O Osteogenesis Imperfecta" stranica puna pravopisnih grešaka! Ozbiljno. Provela sam petnaest minuta tražeći ih, a i tada sam polovicu zaobišla iz prvog pokušaja. Ne mogu vjerovati da to nikad nisam primijetila, niti da sam te pogreške uopće napravila! Ljudi su čitali pravopisno pogrešan post već više od šest mjeseci. Dobar način da ostavim super dojam, zar ne? Da mogu, propala bih u zemlju od srama upravo sad. Neću ni pomisliti koliko sam grešaka napravila tijekom pisanja ove "knjige". A kad smo već kod toga, pitam se u kojem trenutku je ovaj blog prestao imati na sebi stranice moje knjige, i postao blog jedne tinejdžerice koja dosađuje ljude s detaljnim pričanjem o svome životu...

Sutra bi opet trebali roštiljati. Fora, je l'? I ne baš. Prvi put je bilo zakon. A drugi već niti ne... Ne znam, jednostavno nisam raspoložena za sve to opet. Čovječe, opet ću morati raditi s mesom. Bleeeeh. S mojom srećom, nekako ću si valjda i odrezati prst s tim štapićima u jednom trenutku. Ah. Možda će se sve isplatiti kad opet budem jela to isto meso i uživala u mirisu. A možda i neće. U svakom slučaju, preživjet ću.

Tata je imao briljantnu ideju naliti mi vodu u jednu malu bočicu i staviti je u hladnjak, samo za mene. Tako mogu otrčati do hladnjaka kad sam žedna, umjesto da moljakam roditelje i brata. Doduše, uvijek zaboravim staviti bocu nazad unutra u hladnjak, pa mi tata uvijek mora opet napuniti bočicu i pospremiti ju. Nisam sigurna da li sam stvarno tako zaboravljiva ili samo lijena. Vjerojatno ovo drugo. Samo bih spavala po cijele dane, a mrak mi pada na oči kad se sjetim da uskoro počinje škola. I to ne obična škola, već osmi razred. Osmi razred. Ne mogu opisati važnost osmog razreda. Više-manje, o finalnoj ocjeni osmog razreda ovisi činjenica kamo ću ići u srednju, a smjer srednje škole je odlučan za fakultet, a vrsta fakulteta odlučuje o mojim sposobnostima da radim određenu vrstu posla, a odjel posla u kojem će moj posao biti naravno odlučuje o svoti novca koju ću zarađivati, a svota novca koju ću zarađivati doprinijet će odluci u kojoj kući ili stanu ću živjeti, i tako dalje, i tako dalje. Na kraju dobijemo to da o osmom razredu ovisi kako ću provesti svoj cijeli život. Možda sam malo dramatična, ali to zaista jest tako. Taj osmi razred, već mi se ne sviđa, a nije ni počeo.

Počela sam slušati dubstep. Ne znate što je to? Šteta, jer vam neću reći. Postoji Google za takve kao što ste vi. Uglavnom, stvarno nisam ona koja sluša remixe svakakvih pjesama, ali čini se da me dubstep osvojio od prve. Uopće nije loš, ako ga znaš cijeniti.

Neki dan sam pričala s jednom prijateljicom. Upoznale smo se na Wattpad-u, a kako sam ja uzela poveliku pauzu od Wattpad-a, nismo se dosta dugo čule i bilo je interesantno opet pričati s njom. Već smo se bile dogovorile da će jedna od nas otići iz svoje zemlje i pokupiti onu drugu kad budemo punoljetne (ona je iz Novog Zelanda) a onda Bog zna šta ćemo sve raditi. To i nije onaj najbolji dio. Naime, bile smo se dogovorile da ćemo ovu godinu početi pisati zajedničku priču. Ona sad ne može jer je kod nje počela škola, ali ima vremena za sve to. Poprilično sam uzbuđena zbog toga, iskreno rečeno, pošto bi trebalo biti zanimljivo surađivati s njom na pisanju priče jer doista odlično piše.

Jesam spomenula da sam dobila naočale prije nekih mjesec dana? Da, napokon su mi utvrdili (dosta veliku) dioptriju i dobila sam naočale. U redu su i stvarno bolje vidim s njima. U početku sam bila opsjednuta brisanjem ih, ali s vremenom mi je to dosadilo, pa ih sad obrišem samo kad stvarno vidim da je staklo puno otisaka. Jedino što me živcira kod naočala je to što ih nosim cijeli dan, a onda kad legnem, ne mogu leći bočno ili na trbuh jer mi smetaju, pa ih moram skinuti, staviti u kutijicu (jeste vi svjesni činjenice da muhe obavljaju svoju nuždu na bilo čemu?) zatvoriti kutijicu, a do onda me već pospanost prošla. Da, vrlo iritantno.