Opet sam razmišljala o tome kako ću jednog dana imati djecu. Znam, trčim pred rudo i to debelo. Tek mi je trinaest. A opet, intrigira me ta tema. Sve mi se više počinje sviđati ideja o posvojenju. Budimo realni: nerođeno dijete u mojoj maternici bi me moglo ozljediti, slomiti mi kosti ili čak oštetiti i organe. Sam Bog zna da je moje tijelo suviše krhko i malo a da bi nosilo dijete u sebi devet mjeseci, bilo ono zdravo ili ne. Na porodu, moglo bi umrijeti dijete, ili pak ja. A ako i zanemarimo mogućnost svega toga i još puno stvari, npr. stalnih padanja u nesvjest i što ja znam, dijete bi moglo biti bolesno. Zaista ne znam da li bih mogla živjeti s činjenicom da sam ja kriva što je moje vlastito dijete bolesno. Ako je mojim roditeljima tako gadno, a oni su potpuno zdravi i OI se dogodilo igrom slučaja, kako bih se ja osjećala kada bih znala da sam debelo otežala život svom djetetu? Sve ovo što mi se sada događa je užasno. Stalno pomišljam na stvari koje ću propustiti, ili u najboljem slučaju, raditi vrlo drugačije. Na primjer, izlasci. Postoji tu još brdo stvari: dečki, moj izgled, moja nemogućnost da plešem, očita razlika između mene i drugih djevojaka i, nešto što zvuči glupo ali me jako muči; haljine. Zaista nisam tip cure koja je opsjednuta izgledom, šminka se i nosi haljine. A opet, nekad mi to fali. Ono, čisto da se osjećam kao pripadnica ženskog roda. Sada dok gledam svoje vršnjakinje, sa svojim dečkima, haljinama i šminkom... Na neki čudan način, želim to. Ne znam zašto, zaista. Ne mogu objasniti. Jednostavno mi to nedostaje kako bih se osjećala potpunom. Možda će zvučati glupo, ali ja tako razmišljam. Sve će to biti drugačije. Neću biti pesimistična i reći da nikad neću moći izlaziti, biti u vezi itd., ali bit će znatno drugačije. A nisam sigurna da li to mogu podnijeti. Već mogu osjećati određenu dozu ljubomore kad vidim druge djevojčice (još uvijek nisam sigurna da li sam još djevojčica ili djevojka...). Žalosno, zaista. Ali strašno bolno i gadno za mene. Ne želim to priuštiti svom djetetu. No, vratimo se na prvobitnu temu. Planiram posvojiti. Mislim da imam ono u sebi kako bih mogla usvojiti i voljeti neko dijete kao da je od moje krvi. Porazgovarala sam o tome nešto malo s ocem. On se slaže, iako mi je rekao da se to neće dogoditi još dugi period godina. Upola u šali, upola ozbiljna, rekla sam mu da bih htjela posvojiti malu azijsku djevojčicu. Ne znam zašto, ali male curice iz Azije su mi strašno slatke, a i vrlo su lijepe kada odrastu, bar većina njih. Tu još postoji i zamisao o posvojenju malog, crnog dečkića. Zar to ne bi bilo slatko? Uostalom, uživala bih u začuđenim pogledima koje bih zasigurno dobivala od ljudi.
Danas sam pisala zadaćnicu. Mogla sam pisati o sljedećim temama:
- Moj hrvatski jezik
- Moja autobiografija
- Pošasti današnjice.
Pošasti današnjice, naravno.
Dvoumila sam se o pisanju o 9/11 (teroristički napad na The Twins, 11. 9. 2001.) ili o nedavnoj katastrofi u Japanu (tsunami i potres, 10. 3. 2011.) no onda sam se prebacila na drogu. Prosječna zadaćnica je više-manje uvijek na samo jednoj stranici. Ja sam ispisala dvije i pol. Dobila sam inspiraciju, šta da kažem? To je moje područje. Realistična, turobna i stvarna stvar. O tome mogu pisati. Ne o tome kako su neka žnj princeza i neki žnj princ živjeli "happily ever after". Ne. Ja pišem o realističnim, pesimističnim stvarima koje se mogu dogoditi, ili u ovom slučaju, koja se događa pred našim očima. Na kraju je zadaćnica više ispala kao upozorenje, ali mislim da je u redu. Dala sam svoje mišljenje, a to je cijela poanta zadaćnice.
Da, opet sam promijenila dizajn. Shoot me!
Bok :] Upravo sam naisla na tvoj blog i jako mi se svida.Jako si zrela za svoje godine :D
OdgovoriIzbrišiImas fejsbuk ili twitter ili msn ili tako nesto?
Odgovori mi molim te na mom blogu:
mfashionfreak.blogspot.com
Neobično mi je čitati ovakve riječi od nekog ovako mladog kao što si ti.. Slažem se s Mihaelom, jako si zrela za svoje godine!
OdgovoriIzbriši