29. stranica knjiga ¨Život¨

L-A-P-T-O-P! Želim ga nazad! Zapravo, ne, želim da ode pa da se vrati, popravljen. Naime, moj dragi otac stalno zaboravlja odvesti ga na popravak. Vrlo vjerojatno se neće moći popraviti, ali nada umire posljednja, zar ne? Stalno razmišljam o svoj onoj glazbi koja se na njemu nalazi, i svi oni programi, i igrice, i slike, i oh! Sad sam ljuta, uz to što ga očajnički želim natrag. RAWR!

Počela sam se brinuti o svom zdravlju i izgledu.
Mislim da sam debela i ružna, pa me to počelo deprimirati. Glupi pubertet.
A što se zdravlja tiče... Planiram ići na par pregleda preko ljeta, i razmišljam o operaciji. Također, želim srediti zube. Naime, imam bolest koja se zove Dentinogenesis Imperfecta, koja je usko povezana sa OI. Uglavnom, zubi su mi "stakleni" i nemaju caklinu. A i tu je problem oko sluha i vida. Moram nositi naočale, a i polako si uništavam sluh sa slušanjem glazbe, vrlo glasno. Kad ne mogu odoljeti!

Danas sam napokon otišla na šišanje sa tatom. Frizerka je bila simpatična i svidjela mi se; definitivno planiram tamo hodati na šišanje u budućnosti. Dala si je truda da mi kaže kako bi mi šiške bolje stajale kad bi bile kraće, i postepeno ošišane. Šišala me nekih 15-20 minuta. Ne postoji dio moje kose koji nije pažljivo ošišala. Od svih frizura koje sam imala u svom 13-godišnjem životu, ova mi se najviše sviđa. Prvobitno sam samo htjela da mi skrati kosu, ništa posebno, ali onda je tata predložio par frizura, i meni se jedna svidjela. Čudno je sad, kad nemam dugu kosu i šiške koje mi upadaju u oči. Hah. Valjda ću se morati priviknuti.
Kada me šišala, stavila mi je jedan dio kose preko očiju. Taman što sam pomislila kako sad ne mogu dobro vidjeti s tom kosom u očima, ona je maknula kosu i stihovi pjesme u pozadini su išli ovako: It's all so clear now. Morala sam se suzdržati od smijeha.
Tata ju je pitao kakve boje je moja kosa, na što je frizerka odgovorila, "Pa, svijetlo smeđa. Nešto kao blonde." Tata se onda počeo zlobno smiješkati u pozadini, a ja sam mu uputila preziran pogled, ali i smiješak. Nije da mrzim plavuše, ali svi znaju da ja sama nikad ne bih htjela postati plavuša. Ali onda su tata i frizerka nastavili ragovor, i u jednom je trenutku frizerka rekla da moj tata ima crnu kosu. Ja sam na to uzviknula, "Ha! Rekla sam ti da imaš crnu kosu." Na to je tata rekao da nema crnu kosu, da mu je kosa samo prljava. Ali ja se nisam dala prevariti pa sam se samo samozadovoljno nasmiješila.

Poslije smo otišli na piće, odnosno čaj, u Bat, jedan kafić. Naime, tata i ja imamo neku tradiciju s vremena na vrijeme otići na piće u grad A. K. A. Čakovec, ali u zadnje vrijeme to nismo učinili, pa sam ga molila da odemo. Dvije muhe s jednim udarcem, neee?
Uglavnom, tata je za nas naručio čaj, jabuka-cimet s medom. Moram priznati da je čaj bio ukusan.
U jednom trenutku nam je pristupio Filip, lik koji je bio moj ročnik u 3., ili 4. osnovne. Nisam ga vidjela već par godina. Izgleda da on radi tamo, u Batu. Uglavnom, malo smo porazgovarali i on je obećao da će svratiti do nas. Onda smo polako tata i ja krenuli kući, već je bilo 18 sati, a i bilo je hladno, i sklisko.
Sve u svemu, bilo je zabavno.

Po jednoj strani, voljela bih kad bih mogla biti puno više samostalnija, i otići, na primjer, frizerki sama, no zbog ovakvih nekih trenutaka mi je drago što sam "ovisna" o svojim roditeljima. Ipak, pripremam se za odlazak na faks, kad ću imati 17 godina. Dva mjeseca nakon početka faksa, napunit ću 18 godina, ako vas ovaj '17 godina' dio zbunjuje. Uostalom, ne mogu zauvijek biti ovisna o nekome. Neke stvari moram naučiti raditi sama, i u ovakvim trenucima mi je drago što sam, navodno, zrela, imam osjećaj da se polako mičem prema potpunoj samostalnosti.

Ove dane provodim u razgovoru s bratom, igri s psom, i histerijom oko izgleda. Hej, ne mogu si pomoći. Krivi su hormoni.

Malo sam zapela s hrvatskim. Nikako mi trenutno gradivo ne ulazi u mozak. Učim, ali očito nisam koncentrirana.