28. stranica knjige ˝Život˝

Moj laptop se opet pokvario, i to prije nekih tri-četiri dana. Nije izdržao ni tjedan dana. Tjedan dana! Mislim, je l' to uopće moguće? I sve si mislim da se ovaj put neće dati popraviti (ali, da, očito niti sada nije bio popravljen). Prekrasno. Ne samo što tamo imam tonu stvari, uključujući videoigrice, napisane dijelove par knjiga + Dnevnik Anne Frank, i jedan MB glazbe koju sam skidala satima i satima, nego sad opet moram koristiti PC mog oca. I to bi bilo sve okej, niti njemu smeta niti meni, ali nemam taj neki osjećaj... šta ja znam... mi ništa ne dijelimo na moje i tvoje ali jednostavno mi je čudno. Pogotovo to što je ekran ogroman, a ja u svoj svojoj sitnoći moram kleknuti ili dovući deku kako bih sjedila na njoj da mogu vidjeti dobro. I onda još shvatim da je moj brat otkrio par odličnih igrica koje ja ne mogu igrati jer, kako sam već spomenula, čudno mi je koristiti tatino računalo. samim time i skidati nešto na nj. Nakon što mi je rekao sve o tim igricama i nakon što sam ja prestala sliniti, dodao je, "Ti stvarno nemaš sreće." Ja sam onda promrmljala jedno gorko, "Baš." I to je tako završilo.
Tata je, hands down, ponudio dvije mogućnosti: ili ću ja koristiti njegov radni laptop, ili će mi on dati svoj PC. Odbila sam oboje sa smiješkom jer bilo bi mi - pogodili ste - čudno. Ionako nemam baš neku preveliku želju za korištenjem računala, osim za to da slušam glazbu na YouTube-u jer a) ponavljam - ne želim skidati stvari na tatin PC i b) imala sam glazbu na svojem laptopu, glazba koja će, vrlo vjerojatno, biti izgubljena. Ah. Can't win 'em all, I suppose.

Opet imam neku silnu želju i inspiraciju za pisanjem. Trenutno pišem ovu knjigu na ovom blogu, jednu privatnu služeći se Google dokumentima i dvije na Wattpad-u, na engleskom.
Ne da mi se objašnjavati što je to Wattpad pa ću vam jednostavno dati link, stranicu možete proučiti sami - Wattpad.
A što se tiče pisanja u Google dokumentima, to je jedini način da pišem bez rizika da ću izgubiti svoju priču. Valjda. Tehnologija zna biti razočaravajuća, ja bih to trebala znati najbolje u danom trenutku.

Imam male krizice tu i tamo, više u vezi mog izgleda nego samog OI-a.
Ne samo što nikad neću moći hodati, nego nikad neću moći imati elegantne noge koje, izgleda, privlače mladiće i nikad neću moći imati ravan trbuh zato što, očito, većinu vremena sjedim.
Proklete deformacije.
I što je najgore, možda se ni ne bi tako stidjela svog tijela da nema onog dekubitusa na mojoj nozi. Samo ću reći da je u nastanku tog dekubitusa sudjelovao prijelom i pijani liječnik. Da. Sjajna kombinacija, zar ne?

Trenutačno mi se sviđaju pjesme Možeš imat moje tijelo Zabranjenog Pušenja i Krvava Meri Azre, ne znam zašto. Nisam baš previše zainteresirana za domaću glazbu, ali ove pjesme su mi zgodne.

Promijenila sam dizajn, i mislim da ću ovaj zadržati neko vrijeme, mislim da je nešto u mom stilu, ne previše djetinjast, ni previše staromodan.

K-O-M-E-N-T-A-R-I!