Where were you?
It all crashed down
Never thought you'd deceive me
Where are you now?
Never thought you'd deceive me
Where are you now?
I opet se moram oslanjati na pjesmu kako bih objasnila svoje osjećaje.
Možda je u problem u meni, možda sam ja jednostavno previše pesimistična. Možda... Ma, zašto se uopće zamaram s takvim stvarima? Trebala bih sve to jednostavno zaboraviti i nastaviti sa svojim životom - bez obzira na to koliko dosadan bio. Ljudi postoje kako bi bili potpora drugim ljudima, ali i kako bi ih povrijedili, a sad se čini kao da svi oko mene upravo služe ovoj drugoj svrsi. Znam da me pucaju hormoni i da su sve ove pubertetske promjene u meni još relativno nove, ali nemoguće je da je cijeli problem u meni. Netko mora snositi dio posljedica, dio te krivnje, čak i ako je taj dio manji od makovog zrna. Voljela bih da mogu jednostavno blokirati sve te misli o ovih mjesec dana i svim onim stvarima koje ću propustiti zbog OI-a.
I tako se opet vraćamo na OI. Sve se vraća na to. To je pravi uzrok svih mojih problema... Dobro, nije, ali moram nekoga okriviti, zar ne? Moram naći neki razlog za tu moju prokletu bolest. Neki ljudi misle da ja imam neki poseban zadatak, da zato imam OI, da bih širila tu neku pozitivnost (usput rečeno, je l' itko skužio da sam ja najpesmističnija osoba na svijetu?) i zrelost (je l' to uopće moguće?). Kao, Majka Tereza broj dva. Ali ja to ne želim. Ne želim biti onaj koji uvijek mora biti zreo, ostati hladne glave i razmišljati racionalno kako bi ponudio rješenje i objasnio nekim ljudima najjednostavnije stvari. Nekad bih i ja napravila neko sranje, dobila kaznu i sjećala se, uz smiješak, tih vremena jednom kada budem odrasla. Čega ću se ja sjećati kao odrasla osoba? Eventualno onog puta kad sam skočila s kreveta na kat... I da, svjesna sam koliko je to glupo (ali zakon) bilo od mene. Sada sam opreznija. Više nisam k'o Indiana Jones da skačem od kauča do kauča, bacam se s dva metra visine i stavljam se u neobične, no bolesno ugodne položaje od kojih su moji roditelji dobivali živčane slomove... Ah, dobra, stara vremena.
No, promijenimo temu. Moj mozak ima vlastiti mozak pa se nakon nekog vremena ili umori od mojih silnih razmišljanja ili jednostavno zablokira što dovodi do nekih smiješnih, ali neugodnih za mene, situacija. Kao onaj dan kada sam pričala s ocem i bratom i rekla Poljci umjesto Poljaci... Ah, da... *insert awkward silence*
Čitam seriju knjiga po imenu Pjesma leda i vatre koju je napisao George R. R. Martin. Spada u isti žanr kao Gospodar Prstenova i navodno je bolje od spomenute trilogije. Ali, naravno, to je naprosto nemoguće. To je ipak Gospodar Prstenova. Ne postoji bolje od toga.
Ali dosad mi se sviđa knjiga. Četiri knjige su objavljene s tri planirane i nekoliko dodatnih stvarčica, i trenutno čitam prvu koja se zove Igra prijestolja sa svojih 800 i nešto stranica. Ako su i ostale tri knjige debele poput ove prve, možete pretpostaviti da će mi trebati neko vrijeme prije nego što cijelu seriju pročitam.
Čak ju je i tata počeo čitati i njemu se također sviđa. Inače sam upravo od njega naslijedila svoju strast za pisanjem i čitanjem. No, on sada, nažalost, nema toliko vremena da piše i čita pošto sada više nije tinejdžer već odrastao muškarac sa poslom, obitelji i svim stvarima koje dolaze uz odraslost. (Da... sumnjam da je to prava riječ...)
Usput rečeno, je li netko primijetio jednu malu slučajnost?
Pjesma leda i vatre - George R. R. Martin
Gospodar Prstenova - J. R. R. Tolkien
Nemaju ista imena, ali činjenicu da oboje imaju po dvoje imena koja počinju sa slovom R pronalazim zanimljivom. Iako piše da je jedan od Martinovih inspiracija bio upravo Tolkien.
I prije nego se netko pobuni, Tolkien je pisao Gospodar Prstenova između 1937 i 1949, većinom tijekom Drugog svjetskog rata, dok je Pjesma leda i vatre započeta 1991.
Možda je u problem u meni, možda sam ja jednostavno previše pesimistična. Možda... Ma, zašto se uopće zamaram s takvim stvarima? Trebala bih sve to jednostavno zaboraviti i nastaviti sa svojim životom - bez obzira na to koliko dosadan bio. Ljudi postoje kako bi bili potpora drugim ljudima, ali i kako bi ih povrijedili, a sad se čini kao da svi oko mene upravo služe ovoj drugoj svrsi. Znam da me pucaju hormoni i da su sve ove pubertetske promjene u meni još relativno nove, ali nemoguće je da je cijeli problem u meni. Netko mora snositi dio posljedica, dio te krivnje, čak i ako je taj dio manji od makovog zrna. Voljela bih da mogu jednostavno blokirati sve te misli o ovih mjesec dana i svim onim stvarima koje ću propustiti zbog OI-a.
I tako se opet vraćamo na OI. Sve se vraća na to. To je pravi uzrok svih mojih problema... Dobro, nije, ali moram nekoga okriviti, zar ne? Moram naći neki razlog za tu moju prokletu bolest. Neki ljudi misle da ja imam neki poseban zadatak, da zato imam OI, da bih širila tu neku pozitivnost (usput rečeno, je l' itko skužio da sam ja najpesmističnija osoba na svijetu?) i zrelost (je l' to uopće moguće?). Kao, Majka Tereza broj dva. Ali ja to ne želim. Ne želim biti onaj koji uvijek mora biti zreo, ostati hladne glave i razmišljati racionalno kako bi ponudio rješenje i objasnio nekim ljudima najjednostavnije stvari. Nekad bih i ja napravila neko sranje, dobila kaznu i sjećala se, uz smiješak, tih vremena jednom kada budem odrasla. Čega ću se ja sjećati kao odrasla osoba? Eventualno onog puta kad sam skočila s kreveta na kat... I da, svjesna sam koliko je to glupo (ali zakon) bilo od mene. Sada sam opreznija. Više nisam k'o Indiana Jones da skačem od kauča do kauča, bacam se s dva metra visine i stavljam se u neobične, no bolesno ugodne položaje od kojih su moji roditelji dobivali živčane slomove... Ah, dobra, stara vremena.
No, promijenimo temu. Moj mozak ima vlastiti mozak pa se nakon nekog vremena ili umori od mojih silnih razmišljanja ili jednostavno zablokira što dovodi do nekih smiješnih, ali neugodnih za mene, situacija. Kao onaj dan kada sam pričala s ocem i bratom i rekla Poljci umjesto Poljaci... Ah, da... *insert awkward silence*
Čitam seriju knjiga po imenu Pjesma leda i vatre koju je napisao George R. R. Martin. Spada u isti žanr kao Gospodar Prstenova i navodno je bolje od spomenute trilogije. Ali, naravno, to je naprosto nemoguće. To je ipak Gospodar Prstenova. Ne postoji bolje od toga.
Ali dosad mi se sviđa knjiga. Četiri knjige su objavljene s tri planirane i nekoliko dodatnih stvarčica, i trenutno čitam prvu koja se zove Igra prijestolja sa svojih 800 i nešto stranica. Ako su i ostale tri knjige debele poput ove prve, možete pretpostaviti da će mi trebati neko vrijeme prije nego što cijelu seriju pročitam.
Čak ju je i tata počeo čitati i njemu se također sviđa. Inače sam upravo od njega naslijedila svoju strast za pisanjem i čitanjem. No, on sada, nažalost, nema toliko vremena da piše i čita pošto sada više nije tinejdžer već odrastao muškarac sa poslom, obitelji i svim stvarima koje dolaze uz odraslost. (Da... sumnjam da je to prava riječ...)
Usput rečeno, je li netko primijetio jednu malu slučajnost?
Pjesma leda i vatre - George R. R. Martin
Gospodar Prstenova - J. R. R. Tolkien
Nemaju ista imena, ali činjenicu da oboje imaju po dvoje imena koja počinju sa slovom R pronalazim zanimljivom. Iako piše da je jedan od Martinovih inspiracija bio upravo Tolkien.
I prije nego se netko pobuni, Tolkien je pisao Gospodar Prstenova između 1937 i 1949, većinom tijekom Drugog svjetskog rata, dok je Pjesma leda i vatre započeta 1991.
Rest in peace John Ronald Reuel Tolkien. :'(
K-O-M-E-N-T-A-R-I!
K-O-M-E-N-T-A-R-I!
Tooolkieeen! <3
OdgovoriIzbrišiImamo sličan ukus u knjigama. :D