I'm not, I'm not myself
Feel like I'm someone else
Rotten and faceless
So hollow, hollow inside
A part of me is dead
Need you to live again
Can you replace this?
I'm hollow, hollow and faceless
Rotten and faceless
So hollow, hollow inside
A part of me is dead
Need you to live again
Can you replace this?
I'm hollow, hollow and faceless
Kad bih morala opisati sebe u ovom trenutku, recitirala bih ovaj tekst gore.
Čudno je kad pomislim na sve ono što mi se dogodilo u proteklih mjesec dana, i što će mi se još dogoditi. Čudno - i bolno - je gledati kako se sve naprosto raspada, kao kula od karata, a ti, eto, ne možeš poduzeti ama baš ništa da to zaustaviš, ili bar malo ublažiš. Čudno je misliti da sam praktički tek do jučer mislila kako se ovako nešto meni nikad neće dogoditi, a dogodilo se. Čudno je buditi se svaki dan s istim strahom u tvom biću, s istom mišlju u glavi. Čudno je otkriti i doznati toliko stvari, stvari koje zapravo ne želiš znati, stvari od kojih ti je zlo. Čudno je gledati kako se i oni najjači slamljaju. Čudno je shvatiti da ti nisi dvadesetogodišnjakina koja sve može podnijeti, već samo vrlo ranjiva trinaestogodišnjakinja. A ono što je najčudnije je to što život ide dalje, a ti si zauvijek zarobljen u tih par trenutaka koje želiš zaboraviti.
Jedino dobro što je proizašlo iz ovih mjesec dana je to što sad mogu laške priznati svoje pogreške i to što sam pronašla najboljeg prijatelja u svom 16-godišnjem bratu. Da, tatine riječi su se obistinile. Napokon u svom starijem bratu vidim ono isto što i u sebi: tinejdžera, s mislima i osjećajima koji ga zbunjuju. Pretpostavljam da se u nevolji pronalaze istinski prijatelji.
Ono što sam zaključila od svega ovoga je sljedeće: odrasli su samo jako stara i visoka, sebična djeca. Ništa više. Samo to.
No odmaknimo se malo od gada koji je život, i nezrelih kretena koji su odrasli. Pređimo na nešto što me nikad neće povrijediti.
Kao prvo, vratio mi se laptop prije dva dana. Nakon mjesec i nešto dana, napokon mogu sjesti za svoj vlastiti laptop. Ugodno sam iznenađena da još uvijek mogu pisati na njemu i odvratiti pogled u isto vrijeme jer znam točno gdje se koja tipka nalazi. Pretpostavljam da se to dogodi kad gotovo svaki dan tipkaš nešto na njemu. Ljudi koji su ga (napokon) popravili nisu htjeli reći mom ocu u čemu je bio problem i koliko popravak košta. Što se mene tiče, to nije ni bitno, samo da se opet ne pokvari, jer za to zaista nisam raspoložena.
A druga stvar je to što je izašao novi album jednog od mojih najdražih bendova, RED-a. To je zapravo kršćanski bend, ali, iako sam ja ateista (da, odlučila sam), sviđaju mi se njihove pjesme jer pronalazim sebe i svoje osjećaje vezane uz bolest u njima. Čudno, zar ne? Bog i bolest, tako povezani. Album se zove Until We Have Faces i jako mi se sviđa. Onaj ulomak na početku ove stranice ja zapravo referent druge pjesme po redu na tom albumu koja se zove Faceless. Naravno da je album izašao 1. 2., prije negoli što sam ja dobila natrag svoj laptop. Recimo da sam bila... ah... nervozna zbog toga... blago rečeno...
Ovo je cover tog albuma. Još uvijek mislim da je cover Disturbed-ovog albuma Asylum bolji...
Čudno je kad pomislim na sve ono što mi se dogodilo u proteklih mjesec dana, i što će mi se još dogoditi. Čudno - i bolno - je gledati kako se sve naprosto raspada, kao kula od karata, a ti, eto, ne možeš poduzeti ama baš ništa da to zaustaviš, ili bar malo ublažiš. Čudno je misliti da sam praktički tek do jučer mislila kako se ovako nešto meni nikad neće dogoditi, a dogodilo se. Čudno je buditi se svaki dan s istim strahom u tvom biću, s istom mišlju u glavi. Čudno je otkriti i doznati toliko stvari, stvari koje zapravo ne želiš znati, stvari od kojih ti je zlo. Čudno je gledati kako se i oni najjači slamljaju. Čudno je shvatiti da ti nisi dvadesetogodišnjakina koja sve može podnijeti, već samo vrlo ranjiva trinaestogodišnjakinja. A ono što je najčudnije je to što život ide dalje, a ti si zauvijek zarobljen u tih par trenutaka koje želiš zaboraviti.
Jedino dobro što je proizašlo iz ovih mjesec dana je to što sad mogu laške priznati svoje pogreške i to što sam pronašla najboljeg prijatelja u svom 16-godišnjem bratu. Da, tatine riječi su se obistinile. Napokon u svom starijem bratu vidim ono isto što i u sebi: tinejdžera, s mislima i osjećajima koji ga zbunjuju. Pretpostavljam da se u nevolji pronalaze istinski prijatelji.
Ono što sam zaključila od svega ovoga je sljedeće: odrasli su samo jako stara i visoka, sebična djeca. Ništa više. Samo to.
No odmaknimo se malo od gada koji je život, i nezrelih kretena koji su odrasli. Pređimo na nešto što me nikad neće povrijediti.
Kao prvo, vratio mi se laptop prije dva dana. Nakon mjesec i nešto dana, napokon mogu sjesti za svoj vlastiti laptop. Ugodno sam iznenađena da još uvijek mogu pisati na njemu i odvratiti pogled u isto vrijeme jer znam točno gdje se koja tipka nalazi. Pretpostavljam da se to dogodi kad gotovo svaki dan tipkaš nešto na njemu. Ljudi koji su ga (napokon) popravili nisu htjeli reći mom ocu u čemu je bio problem i koliko popravak košta. Što se mene tiče, to nije ni bitno, samo da se opet ne pokvari, jer za to zaista nisam raspoložena.
A druga stvar je to što je izašao novi album jednog od mojih najdražih bendova, RED-a. To je zapravo kršćanski bend, ali, iako sam ja ateista (da, odlučila sam), sviđaju mi se njihove pjesme jer pronalazim sebe i svoje osjećaje vezane uz bolest u njima. Čudno, zar ne? Bog i bolest, tako povezani. Album se zove Until We Have Faces i jako mi se sviđa. Onaj ulomak na početku ove stranice ja zapravo referent druge pjesme po redu na tom albumu koja se zove Faceless. Naravno da je album izašao 1. 2., prije negoli što sam ja dobila natrag svoj laptop. Recimo da sam bila... ah... nervozna zbog toga... blago rečeno...
Ovo je cover tog albuma. Još uvijek mislim da je cover Disturbed-ovog albuma Asylum bolji...
bit će bolje:)
OdgovoriIzbriši