Dugo nisam pisala, bar ne ovu knjigu. Započela sam jednu drugu i mogu reći da mi je nekako posebno draga, uživam kad je pišem; tek sam napisala polovicu prvog poglavlja, a već ima 2100 + riječi.
Vjerojatno bih trebala reći što mi se sve dogodilo u ovaj jedan mjesec i nešto što nisam pisala...
Pa, kao prvo, napunila sam 13 godina. Poprilično sam sretna zbog toga, jer sam sad starija i službeno tinejdžerica. Uostalom, ovaj rođendan je pao na sljedeći datum: 10/10/10 a to se ne događa svaki dan, zar ne? Izgleda da je to bio neki sretan dan jer su se parovi diljem svijeta vjenčavali ili obnavljali zavjete. Meh. Bio je uobičajen dan za mene. S druge strane, otkrila sam razlog zašto je 13 nesretan broj. Gadno je biti tinejdžer. I još uz to, invalid. Opet se vraćamo na činjenicu kako je život divan... /sarkazam.
Nisam sigurna da li sam ovo prije spomenula, ali inače imam profil na LiveJournalu i tamo pišem dvije svoje priče, na engleskom. Moram priznati da je poprilično zabavno, jer sam stekla podosta prijatelja preko toga iz raznih zemalja; zanimljivo je usporediti vrijeme, kulturu, običaje, itd. Ali jedna djevojka mi je posebno draga. Zove se Blair i iz Škotske je. Ne samo da ima zakon ime, nego je iz Škotske i ima škotski naglasak. Uostalom, Škotska = William Wallace i kiltovi. I ne, uopće nisam bila opsjednuta s Williamom kad sam bila mlađa... Dvojica likova su iz Engleske i jedan je iz Irske. Nije fer. Svi imaju zakon naglaske osim mene!
Škola je postala dosadna, kao što smo i svi znali da hoće. Skoro u svim predmetima sam između 4 i 5. ARGH! Ovo polugodište mi i nije toliko bitno, ali, k vragu, ne mogu dopustiti da prođem s 4, to mi se nikad nije dogodilo i zasigurno neću dopustiti da sada bude tako.
Što se OI-a tiče, sve je po starom. Odnosno, nije. Sad je teže. Puno teže. Odrastanje uopće nije cool kao što sam mislila da će biti. Toliko novih problema, misli... Imam neku novu opsesiju sa vlastitim izgledom i činjenica što uopće nisam zadovoljna s njime svakako ne pomaže. Da ne spominjem činjenicu da me dečki privlače. Još se pokušavam priviknuti na to. To i ne umrijeti od smijeha kad razmišljam o nekom liku. Bez-ve-ze.
Danas sam baš bila skinula onu pjesmu za Coca-Cola reklamu. Ma, znate, onu: Once up on a time in a town like this, a little girl made a great big wish... Zove se Shake Up Christmas od benda koji se zove Train. Sviđaju mi se riječi. Nije moj stil, jer ja slušam metal i rock, ali mislim da je baš nekako dobra. Također mi se sviđa pjesma My Skin od Natalie Merchant i Over Again od Esmée Denters. Ni one nisu rock/metal pjesme, ali meni su drage.
Oh, i da, počela sam igrati The Lord of the Rings Online. Kao što i sam naslov govori, bazirana je na Gospodaru Prstenova. MMORPG tip igre. Moram priznati da me dugo tako nešto nije oduševilo. Možeš biti hobit, elf, patuljak, čovjek; kao što sam rekla, bazirana je na LOTR-u. Možeš imati kuću, konja/ponija, pecati ili svirati. Glazba je baš prikladna, nekako mirna i opuštajuća. A krajolike da ne spominjem. Poslije ću staviti par slika. Također sam u toj igri upoznala dva lika koji su 15 i 5 godina stariji od mene. Možda je razlika u godinama pomalo čudna vama, ali kad razgovaramo, kao da smo svi istih godina. Uostalom, oni misle da sam vrlo zrela za svoje godine. Koje iznenađenje...
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Eh, znam da je tako...
OdgovoriIzbrišiZnam da odrastanje nije zanimljivo i kod mene se to više vidi na mentalnoj nego fizičkoj strani. Ljudi su počeli govoriti da sam čudna (ko da inaće nisu... -.-), a i popustila sam u školi. Zanimaju me dečki ali ne mogu upoznati niti jednog koji mi je po ponašanju OK. Svi su nekako glupi. A i počinjem se zatvarati u svoj svijet. Voljela bih da mi kažeš o čemu se u toj tvojoj knjizi radi. Bilo bi zakon da tu dovršiš do kraja jer ja svaku svoju knjigu koju počnem pisati nikako da dovršim... Užas zar ne? Uvijek zapnem na zapletu i ne mogu dalje...
Sve u svemu želim ti sretan Božić i sve najbolje. Eh, da i ako znaš nekog imalo oke dečka javi ;).
Hah, u istoj sam situaciji.
OdgovoriIzbrišiPrije sam bila mislila da će biti zakon kad ću odrastati, ono, izlasci, dečki, srednja škola, ali sad zapravo shvaćam da je to najgore razdoblje u životu.
Da, i ja dobivam te neke začuđujuće poglede i "nekako si čudna" rečenice. Uvijek se jedva suzdržim od odgovora, "A kad sam ono točno bila normalna i ne-čudna?"
I ja sam popustila u školi. Već mi je naporno a ni ne mogu se koncentrirati na učenje ili uopće gradivo na satu. Zadnji sat sam se odzumirala i brojala do 200 u sebi, haha.
Je l' da? Svi dečki su nekako nezreli, ni jedan mi karakterno ne paše, a šta je najgore, čak ni ne tražim previše, samo da bude pametan, pristojan i dobar. Samo to.
I ja sam se povukla uz sebe. U isto vrijeme mi je tako i bolje i lošije. Ma, komplicirano je. Složila bih se s ovim: "Nekad gradiš zidove oko sebe, ne da držiš ljude vani, nego da vidiš kome je dovoljno stalo da ih sruši." Samo što ih još uvijek nitko ne ruši u mom slučaju...
Pa, zapravo se knjiga vrti oko života jedne djevojke koja ima 14 godina i ima moju bolest; ne može hodati. Općenito je neprihvaćena u svojoj okolini pa zato i mrzi sve oko sebe, uključujući i svoje roditelje, koji su, usput rečeno, idioti. Karakterno sam ju bazirala na sebi, kao i neke životne situacije.
A što se tiče dovršavanja, imam isti problem, znam uvod i epilog, ali nikako da skontam kako doći do tog epiloga i kako zaplet objasniti u uvodu. Gadno je, da.
Hvala, također.
Haha, pa za nekih dvadesetak dana idem u Vinkovce, k baki, pa ono, ako vidim nekog dobrog Slavonca, javim ti. ;)
Ja ću biti za Božić u Vinkovcima kod tate. Možda se čak i sretnemo u šetnji korzom ;), hah, nikad se ne zna! :D
OdgovoriIzbrišiHaha, pa čuj, sve je moguće. ^^
OdgovoriIzbriši