21. stranica knjige ˝Život˝

Danas, slušajući vijesti, bila sam ugodno iznenađena i šokirana kad sam čula voditeljicu kako govori da je novi lijek za leukemiju stvoren i testiran na deset pacijenata sa malim tumorom, od kojih je njih pet pokazalo pozitivne rezultate. Koliko god bila sretna za milijune ljude diljem svijeta koji će biti spašeni te možda i pošteđeni živućeg pakla, nisam mogla a da ne pomislim da li ću ikad dočekati vijest da je lijek za moju bolest stvoren. Nisam mogla a da ne pomislim da li imam šanse iskušati normalan život. Duboko u sebi znam da nemam. Tako bih voljela vratiti se u svoju petu ili šestu godinu. Najljepše godine mog života. Bila sam samo nevino dijete koje je mislilo da je sve ovo samo "faza" i da ću, kad odrastem, biti kao i sva ostala djeca. Bila sam tako naivna. No, potpuno sam sigurna da sam još i onda znala da ovo nije samo "faza", negdje duboko u sebi. Napokon, uza sebe sam imala potpuno normalnog brata koji je bio dvije godine stariji od mene. Kolio god mlada i naivna bila, shvaćala sam očite razlike između njega i mene. Ja sam hodala na terapiju u Zagreb, u Klaićevu svaka tri tjedna sa svojom obitelji. Ja sam dobivala injekcije i gips. Moje tijelo je bilo puno niže i manje od njegovog. Ja sam uvijek sjedila dok je on stajao. Moje noge i ruke su izgledale potpuno drugačije naspram njegovih. Kao što sam rekla, razlike između nas su bile preočite.

Sjećam se kako sam jednom upitala tatu kako su mi priopćili vijest da sam bolesna, na što je on odgovorio da "sam sama shvatila". Oh, kako bih voljela da nisam...

Danas sam pošla pisati knjigu te kad sam otvorila svoj "Ana" folder, umjesto da otvorim podfolder "Priče", instiktivno sam otvorila podfolder "Glazba". Tad sam shvatila kolio sam zadnjih par mjeseci provela slušajući glazbu. Disturbed, Slipknot, RED... Polovicu svog vremena cijele ove i pod kraj prošle godine sam provela slušajući, većinom, te bendove. Kad mi se laptop pokvario – pregorio mu je mikročip; inače se dosta grije; sad više ne tako jako otkad su ga popravili – bila sam tako bezvoljna i dosađivala sam se. Gledala sam T.V., igrale igrice; ali ništa me nije ispunjavalo kao glazba. Nekako sam se psihički povezala s njom, znači mi toliko mnogo i toliko toga mogu povezati s njom. Mogla bih opisati svoj život pomoću nje.

Tako sam nervozna zbog početka ove školske godine koja se bliži svakom sekundom. Zašto sam nervozna? Pa, nervozna sam jer sedmi i osmi razred su ključni razredi za srednju školu (bodovi, je l'). Planiram upisati Opću Gimnaziju u Čakovcu – navodno je najbolja gimnazija u Hravtskoj – a ona traži 56 bodova. Znači, moram imati skoro sve petice u naredne dvije godine. Imam neko pravo da se bodovni prag smanji za mene pošto sam invalid. A ako sam teški invalid – što ja mislim da jesam – onda imam direktan upis. Ali ne želim igrati na tu kartu. Ako 56 bodova traže, onda ću ja 56 bodova imati. Već sam isplanirala da ću voditi rasporede za učenje i domaće zadaće. Stavljam pritisak sama na sebe. Ali ovako ja gledam na stvari: Učenje = Bodovi = Gimnazija = Filozofski Fakultet = Psihologica = Posao = Novac = Dobar Materijalni Život. Ne kažem da je novac sve, naravno da nije, ali ne možete mi reći da u ovo vrijeme krize novac nije bitan. Čak i bez krize jest. Ima i još jedan razlog zašto sam se toliko angažirala oko škole. Ako završim Gimnaziju i FF te ako postanem psihologica, dokazat ću ljudima da sam više od svojih fizičkih ograničenja. Ja sam svjesna činjenice da to jesam, ali voljela bih da i svijet tako misli. Uostalom, ne možete mi reći da netko želi zaposliti invalida bez dobre škole, ma, zapravo, danas skoro nitko ne može imati dobar, stabilan posao bez njega. Što prije to netko shvati, to bolje.

Gledajući unatrag one početne stranice ove "knjige", shvatila sam da sam možda bila zrela, ali sam po znanju bila dijete, pomalo neznalica. Glavna promjena kroz ove dvije godine je način na koji pišem. Danas bolje formuliram svoje rečenice te pazim na gramatiku. Recimo, sjećam se kad sam prošlu godinu pisala sastavak iz Hrvatskog Jezika i umjesto "koji je bio mnogo/jako/vrlo potreban" napisala sam "koji je bio prijeko potreban". Nekako mi "prijeko potreban" zvuči puno zrelije, pravilnije i odraslije od "jako potreban". Čak je i učiteljica to primjetila i pohvalila me. Znači, ipak škola nečemu služi, a? Hah, ne, šalim se, škola je dobra iako mi se sad tako ne da opet ići u nju. Ma, stisnut ću zube i pretrpjeti. Sigurna sam da će biti zanimljiva, sada ipak dobivam dva nova predmeta i jedan staro-novi; biologiju, fiziku i kemiju.