Danas sam sjedila na stepenicama koje se nalaze vani. Od neki dan, izlaženje u dvorište mi je postala rutina. Osim što me spašava od eventualnog moždanog udara zbog ove nepodonošljive vrućine, nudi mi određenu mirnoću. Ponekad se muvam okolo dvorišta, dok me moj pas uporno gurka njuškom u stilu ''Ej, i ja sam tu!'' Ali većinom samo sjedim na stepenicama, razmišljajući. Bez zvukova TV-a ili nečijeg pričanja. Samo moje misli i ja. Prilično je opuštajuće. Mogla bih zaspati tako, dok mi povjetarac mrsi kosu i slušam ptice koje nose hranu svojim mladuncima. Mogu nekako bistrije tamo razmišljati. Bez pritiska svijeta. Ah.
Nakon svih ovih godina, nakon gotovo trinaest godina, još uvijek se ponekad uhvatim kako mislim ''Ja sam bolesna...hah...''. I to mi svaki put dolazi kao potpuni šok, kao da su svi oni prijelomi, sve ove godine, jednostavno nestale. Čudno je kad pomislim da ću zauvijek biti takva. Prestala sam se nadati ozdravljenju još prije par godina, ali uvijek se začudim tim činjenicama. Nakon takvih događanja, većinom samo sjedim i šutim, gledajući u prazno. Ponekad se dogodi da se slomim i plačem, ali to više ne radim tako često kao prije. Moram priznati da nakon nekog vremena bez plakanja, kad zaplačem, osjećam se dobro. Samo pustim da mi suze klize niz obraze, i znam da će me to ništavilo držati još par dana. Ali kad oni prođu, bit ću sasvim u redu nekoliko mjeseci. Potpuno sam sigurna da će narednih nekoliko godina biti najteže.
Mislim da je ovo najgore razdoblje počelo još prije nekoliko godina, kad sam napokon shvatila da neću nikad biti potpuno zdrava. A trajat će još nekoliko godina. Pubertet, hormoni, mladići, izgled; u principu, za svakog tinejdžera je taj proces mijenjanja iz djevojke u ženu i iz mladića u muškarca težak. One zastrašujuće statistike koje pokazuju sve više samoubojstva koji su počinili tinejdžeri, ili barem pokušali, podupiru tu činjenicu.
Prije par mjeseci sam pitala svoju baku da li ću moći provesti zimske praznike kod nje, u Vinkovcima. Možda je to ni nisam smjela pitati. Uslijedilo je ''Da, naravno!'' i ''Jesi spakirala kovčege?'' razgovori šest mjeseci prije nego ću ikamo ići. Ah. Eto mi kad imam dug jezik. Moj tata je inače iz Vinkovaca, i jednostavno obožavam to mjesto. Zapravo obožavam Slavoniju, općenito. Već mi sline cure kad se sjetim kulena...Imam osjećaj da ću jesti samo to tri dana kad dođem tamo. Bolje joj je da ga ima, inače odmah odlazim. Malo prekasno sam shvatila da će me baka nositi svugdje po gradu kao suvenir u stilu ''Aha! Moja unuka je došla k meni preko zimskih praznika!''. Onda će i sva ona silna rodbina nahrupiti. O, Bože, u što sam se uvalila. Ma, sigurna sam da će mi biti super. Malo vremena ću provesti dalje od Pribislavca i mislim da će mi to goditi.
Pretplati se na:
Objavi komentare (Atom)
Zanimljivo, i ja volim Vinkovce. Živjela sam tamo svojih prvih osam godina, sve do dana kada sam se morala odseliti od oca. On i dalje tamo živi i ja ga posjetim otprilike jednom u mjesec dana. Vinkovci su stvarno lijep grad i htjela bih da ti bude lijepo kod bake.
OdgovoriIzbrišiĆao :)