Ovaj pubertet je gadan. Sve me boli – kralježnica pogotovo – osjećam se čudno, izgled mi se mijenja, muči me moja fizička nemogućnost i (ne)prijatelji i mijenjam raspoloženja k'o da sam trudna – bez brige, nisam.
Kad smo već kod trudnoća...
U 24 sata (novine) je bio članak o ženi i njenom jednogodišnjem sinu...
Novinari nigdje nisu napisali pravi naziv – Osteogenesis Imperfecta – nego samo rijetka bolest krhkih kostiju i šta ja znam sve ne. Možda nisu znali kako pravilno napisati Osteogenesis Imperfecta? Ako je to slučaj...onda su stvarno čudni – kako možeš pisati članak o nečemu a da se prvo ne informiraš o stvarima, u ovom slučaju bolestima, koje su spomenute u njemu?
Svi ljudi koji su vidjeli članak a znaju me rekli su da izgledam identično toj ženi (ima 20 i nešto godina). Svi mi u pravilu izgledamo slično/jednako u licu. Samo što je ona na porodu imala 14 prijeloma a ja 50 i nešto – sve osim kralježnice i lijeve ruke.
Što se tiče tog rođenja, piše da se onesvijestila svako malo kad je bila trudna. Očito je da je trudnoća riskantna u OI-u. Ja mislim da je to zbog toga što je naše tijelo u principu malo, nisko, a dijete raste u utrobi. Osim ako ne nasljedi OI. Znate da ako roditelj ima OI svako novorođeno dijete ima 50% šanse da naslijedi bolesst, zar ne? Zbog toga sam ja odlučila da neću imati djecu. Ne samo što bi vjerojatno riskirala svoj i djetetov život nego ne želim da dijete pati kao ja. Iz prve ruke znam kako je imati OI i sva ta razmišljanja i događaji su toliko teški i bolni. Odrasle osobe ne mogu neke stvari shvatiti i podnijeti, kako da onda ja očekujem od svog djeteta da učini suprotno, odnosno, da shvati i podnese sve što mu se dogodi. A čak i da ostanem trudna...pa...ne bi pobacila, to sigurno...ne znam...možda bi jednostavno pokušala izgurati tih 9 mjeseci i onda vidjeti tok događaja nakon poroda...
Samo malo...zašto ja sa 12 godina razmišljam o trudnoći? Eh...ispričavam se...imam svoj što-bi-bilo-kad-bi-bilo trenutak.
Ali moram priznati da se uopće ne osjećam kao dvanaestogodišnja djevojčica...osjećam se kao da imam najmanje 14 a izgleda da se tako i ponašam. Naime, neki dan sam pitala svog prijatelja koliko bi mi on dao godina da samo tako razgovaramo, da on ne zna moje godine ni da ne zna sam bolesna. Rekao je 15-16 godina. Uzela sam to kao kompliment, haha.
Kad smo već kod trudnoća...
U 24 sata (novine) je bio članak o ženi i njenom jednogodišnjem sinu...
Novinari nigdje nisu napisali pravi naziv – Osteogenesis Imperfecta – nego samo rijetka bolest krhkih kostiju i šta ja znam sve ne. Možda nisu znali kako pravilno napisati Osteogenesis Imperfecta? Ako je to slučaj...onda su stvarno čudni – kako možeš pisati članak o nečemu a da se prvo ne informiraš o stvarima, u ovom slučaju bolestima, koje su spomenute u njemu?
Svi ljudi koji su vidjeli članak a znaju me rekli su da izgledam identično toj ženi (ima 20 i nešto godina). Svi mi u pravilu izgledamo slično/jednako u licu. Samo što je ona na porodu imala 14 prijeloma a ja 50 i nešto – sve osim kralježnice i lijeve ruke.
Što se tiče tog rođenja, piše da se onesvijestila svako malo kad je bila trudna. Očito je da je trudnoća riskantna u OI-u. Ja mislim da je to zbog toga što je naše tijelo u principu malo, nisko, a dijete raste u utrobi. Osim ako ne nasljedi OI. Znate da ako roditelj ima OI svako novorođeno dijete ima 50% šanse da naslijedi bolesst, zar ne? Zbog toga sam ja odlučila da neću imati djecu. Ne samo što bi vjerojatno riskirala svoj i djetetov život nego ne želim da dijete pati kao ja. Iz prve ruke znam kako je imati OI i sva ta razmišljanja i događaji su toliko teški i bolni. Odrasle osobe ne mogu neke stvari shvatiti i podnijeti, kako da onda ja očekujem od svog djeteta da učini suprotno, odnosno, da shvati i podnese sve što mu se dogodi. A čak i da ostanem trudna...pa...ne bi pobacila, to sigurno...ne znam...možda bi jednostavno pokušala izgurati tih 9 mjeseci i onda vidjeti tok događaja nakon poroda...
Samo malo...zašto ja sa 12 godina razmišljam o trudnoći? Eh...ispričavam se...imam svoj što-bi-bilo-kad-bi-bilo trenutak.
Ali moram priznati da se uopće ne osjećam kao dvanaestogodišnja djevojčica...osjećam se kao da imam najmanje 14 a izgleda da se tako i ponašam. Naime, neki dan sam pitala svog prijatelja koliko bi mi on dao godina da samo tako razgovaramo, da on ne zna moje godine ni da ne zna sam bolesna. Rekao je 15-16 godina. Uzela sam to kao kompliment, haha.
Voljela bih da komentirate; voljela bih znati vaše mišljenje...možda nešto moram promijeniti/popraviti?
Pozdrav Ana;
OdgovoriIzbrišievo u kasnim noćnim satima naletila sam na tvoj blog i moram reći da sam pročitala dosta tvojih postova u jednom dahu. Mislim da ne trebaš ništa mjenjati; nego pisati kao i do sada. Iskreno i iz srca.
Iz ovog što sam pročitala uistinu ponekad mi se čini da si jako zrela za svoje godine; ali vjerujem da je to i zbog bolesti sa kojom se boriš; tj. sa kojom živiš. Bolesti su najčešće rezervirane za odrasle i mehanizmi kojima se učimo boriti za sebe kod tebe su se morali rano pokazati.
Ipak kroz tvoje pisanje mislim da imaš još puno dječijeg/mladenačkog pogleda na svjet u koji bi se svi mi odrasli tako rado vratili :).
Želim ti da nastaviš pisati; kako za nas koji te čitamo tako i za sebe. Kad pogledaš nakon par godina o čemu si razmišljala i kako je to možda smješno sa par godina odmaka to će ti uvijek popraviti raspoloženje.
Pozdrav!
Hvala na savjetu.
OdgovoriIzbrišiSigurna sam da je moja zrelost proizašla iz moje bolesti. Da, nažalost jesu. Ali opet, možda je tako i bolje. Možda je bolje što sam neke stvari shvatila prije, nego da mi one dođu kao šok poslije. Ovako sam bar svjesna njih. Možda bih ih tad još teže shvatila.
Slažem se. Još uvijek sam dijete i kao takvo razmišljam. Ta činjenica mi uopće nije mrska, naprotiv, sviđa mi se.
Hvala na želji. Već sad su mi neke stranice/odlomci smiješni.