18. stranica knjige ˝Život˝

Duže vrijeme nisam pisala...hm... Ne znam zašto.

Tako sam izgubljena... Razlog tome – prijateljstvo. Oduvijek sam se razlikovala od svojih vršnjaka – psihički i fizički. Ali sad... sad mi to smeta i sad se to vidi. Od malena sam znala da će jednom ovaj dan doći, da će moja...hendikepiranost...biti vidljiva i da će me razlikovati od mojih vršnjaka više nego ikad. No, nisam nikad pomišljala da će to tako...boljeti. Ta nemoć...autsajder sam. Oduvijek sam bila, sad jesam, i zauvijek ću biti... Zauvijek. I ja tu ne mogu ama baš ništa. Mislim, mogu se praviti da sam nešto što nisam. Ali što da napravim kad svi odu i kad moja maska padne? Plakati? Ozbiljno mislim da to više ne mogu. Ozljediti se? Čemu to? Jedino što mi to može jest, uz psihičku, dodati još i fizičku bol. A nje, kao i suza, mi je stvarno dosta. Naljutiti se? Ni u tome ne vidim smisla. I što sad? Šta da napravim?

Treba mi netko tko će me prihvatiti onakvu kakvu jesam. Trebam nekoga uz koga ću moći pričati o bilo čemu, bez da pazim što govorim jer će možda ta osoba reći nekoj trećoj osobi i moje će se riječi izokrenuti. Trebam nekoga tko neće misliti da sam čudna ako kažem neku riječ koja nije ''Isuse Bože'' ili što god moji vršnjaci govore; ne bih znala, pošto se isključim kad netko počne govoriti totalno retardirane stvari kao primjerice što je neka cura obukla; boli me briga što je obukla; njezin život, njezina odjeća. I kako da to nađem u svojim vršnjacima?

I zato su 99% mojih prijatelja stariji od mene najmanje 3 godine (još jedna stvar zbog koje sam autsajder.) I to, osim mojih roditelja, nitko ne shvaća. Šta ja tu mogu ako volim pričati o glazbi ili povijesti, a ne o odjeći? Šta me treba ubiti zato jer sam zrela? Ta zrelost je dvolična stvar u mom životu. Odrasli kažu da je to super i da im se sviđa ta moja osobina. A djeca misle da je to naprosto ''čudno''. I tko je tu kriv? Osteogenesis Imperfecta! Već sam jednom spomenula da se sve svodi na nju. Moj izgled. Moja osobnost. Moja razmišljanja. Moje pisanje. Moj život. Moje ja. A OI-a se nikako ne mogu riješiti (očito.) I opet pitam: što da ja tu radim? Ne mogu se promijeniti. 12 godina sam takva. I sad kad u pitanje dolazi pubertet, ja se trebam promijeniti?

Znam da nisam pisala od dvanaestog mjeseca. I ispričavam se zbog toga. Ali, jednostavno nikako nisam uhvatila vremena. Tko bi imao uz ova razmišljanja? Haha. Imala sam i problema sa zdravljem – pubertet + nagle promjene vremena = bol. To tako, više-manje, funkcionira. Češće ću sad pisati jer kao što vidite, polagano ludim, pa mi treba ispušni ventil, koji će, na žalost, biti moj blog :P